1. Osvajanje političke vlasti
2. Demokracija i diktatura
3. Eksproprijacija buržoazije i socijalizacija proizvodnje
4. Osvajanje političke vlasti

Duboko skrivene kontradikcije svjetskog kapitalističkog sustava izbile su na površinu ogromnom snagom u jednoj velikoj eksploziji - velikom imperijalističkom svjetskom ratu. Kapitalizam je pokušavao prevladati vlastitu anarhičnu prirodu organiziranjem proizvodnje. Umjesto da se brojni vlasnici poduzeća međusobno natječu, stvorena su moćna udruženja kapitalista (sindikati, karteli, zaklade); bankarski kapital ujedinjen s industrijskim kapitalom; ekonomski život u cijelosti je dospio pod utjecaj oligarhije financijskog kapitala, njene moći i organizacije koja joj je davala isključivu dominaciju. Slobodno natjecanje ustupilo je mjesto monopolu. Pojedinačni kapitalist pretvoren je u člana kapitalističkog udruženja. Organizacija je zauzela mjesto bezobzirne anarhije.

No dok je u svakoj pojedinoj zemlji anarhija kapitalističkog načina proizvodnje ustupila mjesto kapitalističkoj organizaciji, na razini svjetske ekonomije anarhija, konkurencija i proturječja su se pojačavali. Borba između najvećih i najorganiziranijih eksploatatorskih država dovela je, željeznom nužnošću, do užasa imperijalističkog svjetskog rata. Pohlepa za profitom natjerala je svjetski kapital u borbu za nova tržišta, nove sfere ulaganja, nove izvore sirovine i jeftinu radnu snagu kolonijalnih robova. Imperijalističke države koje su podijelile cijeli svijet između sebe, pretvarajući mnoge milijune afričkih, azijskih, australskih i američkih proletera i seljaka u teretne zvijeri, morale su, prije ili kasnije, u stvarnosti otkriti stvarnu, anarhičnu prirodu kapitala u sukobu punog razmjera. Tako je nastao najveći zločin od svih - ubojiti svjetski rat.

Kapitalizam je također pokušao prevladati kontradikcije svoje društvene strukture. Buržujsko društvo je klasno društvo. Kapital u velikim ‘civiliziranim silama’ želio je prikriti svoje društvene proturječnosti. Pljačkajući kolonijalne narode, kapital je mogao otkupiti vlastite unajmljene robove. Ono je stvorilo zajednicu interesa između eksploatatora i eksploatiranih na štetu ugnjetavanih kolonija - njihove žute, crne i crvenokožne populacije. Na taj su način europska i američka radnička klasa bile vezane sa svojim imperijalističkim ’otadžbinama’.

Ali kad je došao rat, ta metoda podmićivanja, koja je prethodno osigurala domoljublje radničke klase i njezino duhovno ropstvo, imala je suprotan učinak. Mir među klasama napokon je plaćen fizičkim uništenjem, potpunim porobljavanjem proletarijata, strašnom represijom, osiromašenjem i fizičkom degeneracijom te svjetskom glađu. Slomljen je građanski mir. Imperijalistički se rat pretvorio u građanski.

Rođen je novi sustav. Naša je epoha sloma kapitala, njegove unutarnje dezintegracije, epoha komunističke revolucije proletarijata.

Imperijalistički sustav se urušava. Nemiri su u kolonijama i među malim narodima koji su nedavno stekli neovisnost. Ovo je vrijeme proleterskih pobuna i trijumfalnih proleterskih revolucija u nekim zemljama. Imperijalističke vojske su demoralizirane, vladajuće klase potpuno su nesposobne nastaviti upravljati. Takvo je sadašnje stanje u cijelom svijetu.

Ljudska je kultura uništena, a čovječanstvu prijeti potpuno uništenje. Postoji samo jedna sila koja može spasiti čovječanstvo, a to je proletarijat. Stari kapitalistički ‘poredak’ prestao je funkcionirati; njegovo daljnje postojanje ne dolazi u obzir. Konačni ishod kapitalističkog načina proizvodnje je kaos. Taj kaos može nadvladati samo produktivna i najbrojnija klasa – radnička klasa. Proletarijat mora uspostaviti stvarni poredak – komunistički poredak. On mora prekinuti vladavinu kapitala, onemogućiti ratove, ukinuti granice između država, pretvoriti cijeli svijet u zajednicu u kojoj svi rade za opće dobro i ostvariti slobodu i bratstvo naroda.

Svjetski se kapital, pak, priprema za posljednju bitku. Iza zaklona svoje ’Lige nacija’ i pacifističkog brbljanja, on sprema posljednji pokušaj da postupno poveže kapitalistički sustav, koji je sada u procesu spontanog raspada, i usmjeri svoje energije protiv ravnomjernog napredovanja proleterske revolucije.

Proletarijat mora odgovoriti na ovu novu gigantsku zavjeru kapitalističkih klasa otimanjem političke moći. Radnici tu moć moraju koristiti kao oružje protiv svojih klasnih neprijatelja i kao polugu za ekonomsku rekonstrukciju društva. Konačna pobjeda svjetskog proletarijata znači početak stvarne povijesti ljudskog oslobođenja.

1. Osvajanje političke moći

Osvajanje političke moći od strane proletarijata znači uništenje političke moći buržoazije. Buržujski državni aparat najjače je oružje koje posjeduje buržoazija sa svojom kapitalističkom armijom, kojom zapovijedaju buržujsko-plemićki oficiri; sa svojom policijom i žandarmerijom, svojim tamničarima i sucima, svojim svećenicima i javnim službenicima. Zauzimanje državne moći ne smije značiti samo promjenu osoblja u ministarstvima, već eliminiranje neprijateljskog državnog aparata, koncentraciju stvarne moći u rukama proletarijata; razoružavanje buržoazije, kontrarevolucionarnih oficira i Bijele garde; naoružavanje proletarijata, revolucionarnih vojnika i radničke Crvene garde; smjenjivanje svih buržujskih sudaca i organiziranje proleterskog suda, ukidanje vladavine reakcionarne javne službe i stvaranje novih proleterskih administrativnih organa. Pobjedu proletarijata garantiraju prekid neprijateljeve moći i organiziranje proleterske moći. Buržujski državni aparat mora biti razbijen, a državna mašina proletarijata mora se konstruirati. Samo kada proletarijat napokon slomi otpor buržoazije i kada je očito da je pobjednik, tek tada se bivše protivnike može postepeno staviti pod kontrolu i navesti ih da pridonesu izgradnji komunističkog društva.

2. Demokracija i diktatura

Proleterska država je, kao i svaka druga država, aparat represije, ali njena je represija usmjerena protiv neprijatelja radničke klase. Njena svrha je da slomi, jednom zauvijek, otpor izrabljivača, koji neće ni pred čim prezati u svojoj očajničkoj borbi da uguše revoluciju u rijekama krvi. Međutim, diktatura proletarijata, koja privremeno toj klasi daje vodeću poziciju u društvu, jest privremeni oblik vlade.

Tijekom prevladavanja otpora buržoazije, njeno se vlasništvo eksproprira i njeni se članovi postupno uvode u društveni rad, a time diktatura proletarijata nestaje, država odumire te podjela društva na klase završava.

Takozvana demokracija, odnosno buržujska demokracija, jest ništa više nego velom pokrivena diktatura buržoazije. Ta toliko nahvaljena „opća volja naroda“ nije ništa stvarnija nego „narod“ ili „nacija“. Klase postoje i one imaju sukobljene i nekompatibilne težnje. No kako buržoazija predstavlja beznačajnu manjinu, ona se koristi tom iluzijom, tim imaginarnim konceptom, kako bi učvrstila svoju vlast nad radničkom klasom. Iza te elokventne maske buržoazija može nametnuti svoju klasnu volju. Naprotiv, proletarijat, koji sačinjava veliku većinu stanovništva, jest posve otvoren prema korištenju klasne moći svojih masovnih organizacija i Sovjeta da eliminira privilegije buržoazije i da garantira tranziciju u besklasno, komunističko društvo.

Buržujska demokracija se u svojoj biti sastoji od čisto retoričkih i formalnih priznanja prava i sloboda, koja su zapravo nedostupna radnim ljudima – proleterskim i poluproleterskim elementima – zbog njihovog nedostatka materijalnih sredstava. Buržoazija istovremeno ima svaku priliku da uporabi svoja materijalna sredstva, svoje novine i organizacije, da vara i obmanjuje ljude. Međutim, novi oblik državne moći, poznat kao Sovjetski sustav, osigurava proletarijatu mogućnost da garantira svoja prava i slobode u praksi. Sovjetska moć opskrbljuje ljude s najboljim palačama, kućama, tiskarskim radnjama, zalihama papira itd. za njihove novine i za klubove radi njihovih sastanaka. Jedino takve mjere čine proletersku demokraciju mogućom. Buržujska demokracija i njen parlamentarni sustav samo na papiru daju masama šansu da sudjeluju u vođenju države. U stvarnosti, mase i njihove organizacije nemaju apsolutno nikakav pristup stvarnoj moći i onemogućeni su da na bilo kakav način istinski sudjeluju u državnoj administraciji. U Sovjetskom sustavu, upravo masovne organizacije, a kroz njih i mase same po sebi, su oni koji upravljaju stvarima, utoliko što Sovjeti privlače sve veći broj radnika u vladavinu. To je jedini način da se cijela radnička populacija postepeno uvede u posao državne administracije. Sovjetski je sustav prema tome baziran na masovnoj organizaciji proletarijata, samim Sovjetima, revolucionarnim sindikatima, kooperativama itd.

Razdvajanje zakonodavne i izvršne vlasti te nedostatak prava na opoziv, što je karakteristično za buržujsku demokraciju, proširuje jaz između masa i države. Sovjetski sustav, sa svojim pravom na opoziv, kombinacijom zakonodavne i izvršne vlasti i posljedičnom pozicijom Sovjeta kao radnih tijela može povezati mase s administrativnim organima. Ta veza je nadalje osnažena izbornim sustavom koji je baziran na proizvodnim jedinicama umjesto na umjetnim teritorijalnim izbornim jedinicama.

Prema tome, Sovjetski sustav omogućava istinsku proletersku demokraciju – demokraciju za proletarijat, od proletarijata, a protiv buržoazije. U tom je sustavu privilegirana pozicija zagarantirana industrijskom proletarijatu kao vodećom, najbolje organiziranom i politički najzrelijom klasom, pod čijom se hegemonijom postupno povećava razina razvitka poluproleterskih elemenata i siromašnijih seljaka u ruralnim sredinama. Industrijski proletarijat mora koristiti svoje privremene privilegije da oslobodi siromašnije sitnoburžujske mase u selima od utjecaja ruralnih kulaka i buržoazije te da ih organizira i privuče cilju izgradnje komunizma.

3. Eksproprijacija buržoazije i socijalizacija proizvodnje

S obzirom na raspuštanje kapitalističkog sustava, kapitalističke discipline rada i trenutnog stanja odnosa između klasa, rekonstrukcija ekonomije na staroj osnovi je nemoguća. Radničke borbe za povećanje plaća, čak i gdje su uspješne, ne rezultiraju iščekivanim porastom životnog standarda zato jer povećavanje cijena na sva potrošačka dobra poništava bilo kakve dobitke. Životni uvjeti radnika mogu se poboljšati jedino kada proizvodnjom upravlja proletarijat umjesto buržoazije. U zemljama gdje je krizna situacija očigledno nesavladljiva, militantna borba za bolje plaće neizbježno se razvija u gorku borbu koja teži eskalaciji. Daljnje postojanje kapitalističkog sustava je stoga nemoguće. Prije nego što se proizvodne snage ekonomije mogu povećati, otpor buržoazije mora biti slomljen. To se mora učiniti što je brže moguće jer buržujska vladavina produljuje smrtnu agoniju staroga društva stvarajući opasnost potpunog uništenja ekonomskog života. Diktatura proletarijata mora eksproprirati veliku buržoaziju i zemljoposjednike te učiniti sredstva za proizvodnju i razmjenu zajedničkim vlasništvom proleterske države.

Komunizam se sada podiže iz ruševina kapitalističkog sustava; taj novi sustav jedini je put izlaska iz povijesne krize s kojom se čovječanstvo suočava. Oportunisti koji iznose utopijske zahtjeve za rekonstrukciju kapitalističkog ekonomskog sustava kako bi odgodili socijalizaciju, time samo odgađaju rješavanje krize i stvaraju mogućnost totalnog uništenja. Komunistička revolucija je najbolje – a uistinu jedino i moguće – sredstvo kojim se istinska proizvodna snaga društva, odnosno proletarijat, a i samo društvo u cijelosti, može spasiti.

Diktatura proletarijata ne obuhvaća ikakvo razdjeljivanje sredstava proizvodnje i razmjene. Naprotiv, cilj je najveća moguća centralizacija proizvodnih snaga i podređivanje sve proizvodnje pod jedan plan.

Prvi korak prema socijalizaciji cijele ekonomije uključuje: socijalizacija aparata velikih banaka koje trenutačno upravljaju proizvodnjom; zapljena svih ekonomskih institucija kapitalističke države stavljajući ih pod kontrolu proleterske države, nacionalizacija svih industrija koje su organizirane u sindikate i kartele te svih ogranaka industrije u kojima koncentracija i centralizacija kapitala tehnički omogućava nacionalizaciju; i nacionalizacija poljoprivrednih imanja te njihovu transformaciju u poljoprivredne jedinice pod javnom upravom.

Što se tiče manjih poljoprivrednih imanja, proletarijat ih mora postepeno spojiti na načine koje odgovaraju njihovim veličinama.

Mora biti naglašeno da mali posjedi neće biti eksproprirani i da se sila neće rabiti protiv malih imovinskih vlasnika koji ne izrabljuju najamni rad. Taj sloj mora biti postepeno doveden u sferu socijalističke organizacije. Primjer i praksa pokazat će im prednosti novog sustava, koji oslobađa sitnog seljaka od ekonomskog jarma kulaka i zemljoposjednika, a urbanu sitnu buržoaziju od poreznog tereta (otkazivanje državnih dugova važna je mjera vezana uz to) itd.

U ekonomskoj sferi, zadatak proleterske diktature može se izvesti samo do te mjere da je proletarijat sposoban stvoriti centralizirane organe za upravljanje proizvodnjom i da uvede radničko upravljanje. U svom pokušaju da ostvari taj cilj, proletarijat će morati koristiti se masivnim organizacijama koje su u najbližoj povezanosti s procesom proizvodnje.

U sferi distribucije, diktatura proletarijata mora zamijeniti razmjenu pravednom distribucijom proizvoda. Mjere koje su nužne za tu svrhu uključuju: socijalizaciju velikih trgovačkih poduzeća, transfer svih državnih i općinskih buržujskih organa distribucije proletarijatu‚ uvođenje kontrole nad velikim kooperativnim udruženjima, čiji će organizacijski aparat biti od velikog ekonomskog značaja u periodu tranzicije; postepena centralizacija svih tih organa i njihove transformacije u jedan sustav, koji je odgovoran za racionalnu distribucija proizvoda.

U sferi distribucije, kao i u sferi proizvodnje, kvalificirani tehničari i specijalisti trebaju se koristiti čim se slomi njihov politički otpor te kada dokažu da su spremni raditi u novom sustavu proizvodnje umjesto s kapitalom.

Proletarijat nema namjeru da ugnjetava ljude – naprotiv, dat će im priliku da po prvi put razvijaju svoje kreativne energije. Razdvajanje fizičkog i mentalnog rada, što je karakteristično za kapitalizam, bit će zamijenjeno njihovom integracijom pod diktaturom proletarijata, a time će rad i znanost biti ujedinjeni. Osim eksproprijacije tvornica, rudnika, posjeda itd., proletarijat također mora stati na kraj izrabljivanju populacije od strane kapitalističkih stanodavaca – predajom velikih kuća u ruke lokalnih Sovjeta, premještanjem radnika u stanove buržoazije itd.

Tijekom izvršavanja tih velikih promjena, Sovjetska moć mora postojano graditi veliki administrativni aparat i centralizirati njegovu organizaciju te istovremeno privlačiti sve veće slojeve radničkog naroda u direktan administrativni rad.

4. Put do pobjede

Revolucionarna epoha zahtijeva da proletarijat koristi metode borbe koje su sposobne u fokusiranju na militantnost – naime, na metode masovne borbe koja logički vodi prema direktnom sukobu i otvorenoj borbi s državnom mašinom buržoazije. Sve ostale metode, uključujući revolucionarnu uporabu buržujskog parlamenta, moraju se podrediti tom cilju.

Suštinski uvjet za pobjedu te borbe je da proletarijat raskine ne samo s izravnim slugama kapitala i krvnicima komunističke revolucije, poput desnih socijaldemokrata, nego i s „centristima“ (sljedbenici Kauckog), koji u kritičnom trenutku napuštaju proletarijat radi kompromisa sa svojim zakletim neprijateljima.

Istovremeno je bitno formirati blok s članovima revolucionarnog radničkog pokreta – npr. s određenim sindikalističkim elementima – koji su unatoč činjenici da nisu ranije pripadali socijalističkoj partiji, više-manje prihvatili platformu proleterske diktature kroz Sovjete.

Postoji nekoliko faktora koji čine stvaranje istinski revolucionarne i proleterske Komunističke internacionale od esencijalne važnosti: rast revolucionarnog pokreta u svim zemljama, opasnost da će se revolucija ugušiti od strane saveza kapitalističkih zemalja, pokušaji partija socijal-izdajnika da ujedine svoje redove (npr. zasnivanje štrajkolomske „Internacionale“ u Bernu) i da tako bolje služe Wilsonovoj Ligi Naroda te napokon apsoluta nužnost koordiniranja proleterskih akcija.

Samo Internacionala, koja je sposobna podrediti tzv. nacionalne interese pod interese internacionalne revolucije, organizirat će pomoć internacionalnih razmjera jer bez ekonomskih i ostalih oblika uzajamne pomoći, proletarijat nije u poziciji da izgradi novo društvo. Za razliku od štrajkolomske Socijalističke internacionale, Internacionala komunističkog proletarijata podržat će izrabljene i kolonizirane narode u njihovoj borbi s imperijalistima, znajući da će ta akcija promovirati konačni kolaps svjetskog imperijalističkog sustava.

Na početku svjetskog rata, kapitalistički kriminalci su tvrdili da su samo zabrinuti oko obrane njihove domovine. Međutim, nije dugo trebalo da njemački imperijalizam pokaže svoju brutalnu prirodu u nizu krvavih akcija u Rusiji, Ukrajini i Finskoj. Sada su Sile Antante te koje se razotkrivaju čak i u očima najnazadnijih slojeva populacije kao internacionalni pljačkaši i ubojice proletarijata. Zajedno s njemačkom buržoazijom i socijal-patriotima te licemjernim frazama mira na usnama, oni koriste svoje tenkove i brutalizirane barbarske kolonijalne trupe u pokušaju da pregaze revoluciju europskog proletarijata. Bijeli teror koji su buržujski kanibali oslobodili jest neopisiv. Njegove žrtve radničke klase su neizmjerne. Najhrabriji borci, uključujući Liebknechta i Luxemburg, izgubljeni su.

Proletarijat se mora braniti po svaku cijenu. Komunistička internacionala poziva cijeli svjetski proletarijat na posljednju bitku. Moramo se suprotstaviti oružjem protiv oružja, silom protiv sile.

Dolje s imperijalističkom zavjerom kapitala!

Živjela Internacionalna republika proleterskih Sovjeta!