S obzirom na to:

da oslobodjenje radničke klase mora izvojevati sama radnička klasa; da borba za oslobodjenje radničke klase nije borba za klasne privilegije i monopole, već za jednaka prava i dužnosti i za uništenje svake klasne vladavine;

da ekonomska potčinjenost radnika monopolistu sredstava za rad, tj. izvora za život, leži u osnovi ropstva u svim njegovim oblicima - u društvenoj bijedi, duhovnoj zakržljalosti i političkoj zavisnosti;

da je stoga ekonomsko oslobodjenje radničke klase onaj veliki cilj kome svaki politički pokret mora biti potčinjen kao sredstvo;

da su svi napori, upravljeni ovom velikom cilju, do sada bili bezuspješni zbog nedostatka solidarnosti izmedju radnika različitih grana rada svake zemlje, i zbog otsustva bratskog saveza izmedju radnika raznih zemalja;

da oslobodjenje rada nije lokalni, niti nacionalni, već socijalni problem svih zemalja u kojima postoji savremeno društvo, i čije rješenje zavisi od praktične i teorijske saradnje najnaprednijih zemalja;

da sadašnje buđenje radničke klase u naprednijim industrijskim zemljama Evrope, budeći nove nade, služi ujedno i kao svečano sprečavanje ponavljanja ranijih griješaka i zahteva neodložno ujedinjavanje različitih pokreta koji su dosad postojali;

s obzirom na ukazane razloge, bilo je osnovano Medjunarodno udruženje radnika.

Ono izjavljuje:

da će sva društva i pojedine ličnosti koje mu pripadaju priznavati istinu, pravičnost i moralnost kao pravilo svoga ponašanja jednih prema drugima i prema svim ljudima, bez obzira na rasu, religiju i nacionalnost.

Da ono priznaje:

Nema dužnosti bez prava, ni prava bez dužnosti.

U duhu ovih principa bio je sastavljen slijedeći statut:

Čl. 1. Sadašnje Udruženje osnovano je zbog toga da bi služilo kao centar za održavanje veza i saradnje izmedju radničkih udruženja raznih zemalja koje teže istome cilju, tj. zaštiti, razvitku i potpunom oslobodjenju radničke klase.

Čl. 2. Ime Udruženja je: Međunarodno udruženje radnika.

Čl. 3. Svake godine saziva se opći kongres radnika od delegata sekcija Udruženja. Kongres proglašuje zajedničke težnje radničke klase, poduzima potrebne mjere za uspešan rad Međunarodnog udruženja i imenuje Generalni savjet Udruženja.

Sveopći kongres će se sazivati jedanput godišnje.

Čl. 4. Svaki kongres odredjuje mjesto i vrijeme sastanka idućeg kongresa. Delegati se sastaju u odredjeno vrijeme i mjesto bez naročitog poziva. Generalni savjet, u slučaju potrebe, ima pravo da promjeni mjesto gde će se održati kongres, ali ne može da odloži vrijeme njegovog saziva. Kongres odredjuje svake godine sjedište Generalnog savjeta i imenuje njegove članove. Tako izabrani Generalni savjet ima pravo da se popunjava novim članovima.

Na svojim godišnjim zasjedanjima opći kongres saslušava javni izvještaj o godišnjem radu Generalnog savjeta. Generalni savjet, u krajnjoj potrebi, može sazvati opći kongres ranije od utvrđenog godišnjeg roka.

Čl. 5. Generalni savjet se formira od radnika raznih zemalja koje su zastupljene u Medjunarodnom udruženju. On iz svoje sredine bira službena lica za vodjenje poslova: blagajnika, generalnog sekretara, sekretara-korespodenta sa raznim zemljama itd.

Čl. 6. Generalni savjet je međunarodni predstavnik raznih nacionalnih i mjesnih grupa i udruženja - da bi radnici pojedinih zemalja bili stalno obaviješteni o pokretima svoje klase u svim drugim zemljama; da bi se istovremeno i pod zajedničkim rukovodstvom omogućilo ispitivanje socijalnih uslova u raznim zemljama Evrope; da bi pitanja od općeg značaja, pokrenuta u jednom društvu, mogli svi razmatrati, i da bi u slučaju potrebe preduzimanja brzih praktičnih koraka, u slučaju međunarodnog sukoba, društva koja ulaze u sastav Udruženja mogla istovremeno i jednoobrazno da djeluju. U svim nadležnim slučajevima Generalni savjet će biti inicijator prijedloga koji se imaju podnijeti raznim nacionalnim ili lokalnim društvima. Radi lakšeg održavanja veza s njima, Generalni savjet će izdavati povremene izvještaje.

Čl. 7. Pošto, s jedne strane, uspjeh radničkog pokreta u svakoj zemlji može biti osiguran samo snagom jedinstva i organizacije, a pošto, s druge strane, korisnost Generalnog savjeta u znatnoj mjeri zavisi od toga hoće li on imati posla s malim brojem nacionalnih centara radničkih društava ili s velikim brojem malih i razjedinjenih lokalnih društava, to su članovi Međunarodnog udruženja dužni da svaki u svojoj zemlji uloži sve svoje snage za ujedinjenje razjedinjenih radničkih društava u nacionalnu organizaciju, koju će predstavljati nacionalni centralni organ. Po sebi se razumije, medjutim, da primjena ovog člana statuta zavisi od specijalnih zakona svake zemlje, i da nezavisno od smetnji koje čine zakoni, svako samostalno lokalno društvo može stupiti u neposredan dodir s Generalnim savjetom.

Čl. 8. Svaka sekcija ima pravo da imenuje svoga sekretara-korespodenta pri Generalnom savjetu.

Čl. 9. Član Međunarodnog udruženja radnika može biti svaki onaj koji priznaje i brani načela udruženja. Svaka sekcija je odgovorna za besprijekornost članova koje prima.

Čl. 10. Svakom članu Međunarodnog udruženja, pri promjeni mjesta boravka iz jedne zemlje u drugu, radnici organizirani u Udruženju moraju pružiti bratsku pomoć.

Čl. 11. Ujedinjujući se u čvrst savez bratske saradnje, radnička društva koja se priključuju Međunarodnom udruženju radnika zadržavaju, medjutim, nepovredivost svoje već postojeće organizacije.

Čl. 12. Ovaj statut može mijenjati svaki kongres pod uslovom da se za to izjasne dvije trećine prisutnih delegata.

Čl. 13. Sve što nije predvidjeno ovim statutom dopunit će se specijalnim pravilnikom koji podleže reviziji svakog kongresa.

Uzimajući u obzir sljedeći odlomak preambule Pravila:

«Ekonomska emancipacija radničkih klasa veliki je cilj kojem svaki politički pokret treba biti podređen kao sredstvo»;

Da inauguracijski govor Međunarodnog udruženja radnika (1864.) kaže:

„Gospodari zemlje i gospodari kapitala uvijek će koristiti svoje političke privilegije za obranu i održavanje svojih ekonomskih monopola. Daleko od promicanja, oni će nastaviti postavljati sve moguće zapreke na putu emancipacije rada... Osvojiti političku moć stoga je postala velika dužnost radničkih klasa»;

Da je Kongres u Lausanni (1867.) donio ovu rezoluciju:

«Društvena emancipacija radnika neodvojiva je od njihove političke emancipacije»;

Da deklaracija Generalnog vijeća u vezi s tobožnjom zavjerom francuskih internacionalista uoči plebiscita (1870.) kaže:

„Svakako u skladu s našim Statutom, svi naši ogranci u Engleskoj, na kontinentu i u Americi imaju posebnu misiju ne samo da služe kao središta militantnih organizacija radničke klase, već i da podupiru, u svojim zemljama, svaki politički pokret koji teži ostvarenju našeg konačnog cilja – ekonomskoj emancipaciji radničke klase»;

Da su lažni prijevodi izvornog Statuta doveli do raznih tumačenja koja su bila nestašna za razvoj i djelovanje Međunarodnog udruženja radnika;

U prisutnosti neobuzdane reakcije koja nasilno slama svaki napor radnika za emancipacijom, i pretendira da grubom silom održi klasnu razliku i političku dominaciju vlasničkih klasa koja iz toga proizlazi;

Uzimajući u obzir, da protiv ove kolektivne vlasti vlasničkih klasa radnička klasa ne može djelovati, kao klasa, osim konstituiranjem u političku stranku, različitu od, i suprotstavljenu, svim starim strankama koje su formirale vlasničke klase;

Da je ovo konstituiranje radničke klase u političku stranku neophodno kako bi se osigurao trijumf socijalne revolucije i njezin krajnji cilj – ukidanje klasa;

Da kombinacija snaga na koje je radnička klasa već utjecala svojim ekonomskim borbama treba u isto vrijeme poslužiti kao poluga za njene borbe protiv političke moći zemljoposjednika i kapitalista

Konferencija podsjeća članove Internacionale:

Da su u militantom stanju radničke klase njezin ekonomski pokret i njezino političko djelovanje neraskidivo ujedinjeni.

Da sljedeći članak koji sažima sadržaj Rezolucije IX Londonske konferencije (rujan 1871.) bude uključen u pravila nakon članka 7.

Članak 7a. - U svojoj borbi protiv kolektivne vlasti posjedničkih klasa, proletarijat može djelovati kao klasa samo ako se konstituira kao posebna politička stranka, nasuprot svim starim partijama koje su formirale posjedničke klase.

Ovo konstituiranje proletarijata u političku stranku neophodno je za osiguranje trijumfa socijalne revolucije i njezinog krajnjeg cilja: ukidanja klasa.

Koalicija snaga radničke klase, već postignuta ekonomskom borbom, također mora poslužiti, u rukama ove klase, kao poluga u njezinoj borbi protiv političke moći njezinih eksploatatora.

Kako se gospodari zemlje i kapitala uvijek služe svojim političkim privilegijama za obranu i održavanje svojih ekonomskih monopola i porobljavanje rada, osvajanje političke moći postaje dužnost proletarijata.