• 1. U trenutnom društvenom režimu kapitala, sukob između produktivnih sila i proizvodnih odnosa sve više se razvija, iz čega proizlaze proturječni interesi i klasna borba između proletarijata i vladajuće buržoazije.
• 2. Proizvodni odnosi danas su zaštićeni od strane moći buržujske države: bez obzira na oblik predstavničkog sustava i uporabu izborne demokracije, buržujska država nastavlja biti organ za obranu interesa kapitalističke klase.
• 3. Proletarijat ne može razbiti niti modificirati sustav kapitalističkih proizvodnih odnosa koji ga izrabljuju bez da sruši buržujsku moć.
• 4. Neophodni organ revolucionarne borbe proletarijata jest klasna partija. Komunistička partija, koja sadrži najnapredniji i najodlučniji dio proletarijata, ujedinjuje napore radnih masa i transformira njihove borbe za zasebne grupne interese i trenutne, neposredne dobitke u generalnu borbu za revolucionarnu emancipaciju proletarijata. Partija je odgovorna za širenje revolucionarne teorije među masama, za organiziranje materijalnih sredstava za djelovanje, i za to da vodi radničku klasu u njenim borbama tako da osigurava povijesni kontinuitet i internacionalno jedinstvo pokreta.
• 5. Nakon rušenja kapitalističke moći, proletarijat mora u potpunosti uništiti stari državni aparat kako bi se organizirao kao dominantna klasa, te uvesti svoju vlastitu diktaturu: odnosno, unutar iste će uskratiti sva prava buržujskoj klasi i pojedincima dokle god oni postoje u društvu, i osnovat će organe novog režima isključivo na temelju klase proizvođača. Komunistička partija, čiji programski karakter leži u tom temeljnom postignuću, isključivo i samostalno predstavlja, organizira i usmjerava diktaturu proletarijata.
• 6. Jedino uz pomoć sile će proleterska država biti sposobna da sustavno intervenira u ekonomiju društva i da usvoji one mjere kojima će kolektivna uprava proizvodnje i raspodjele zamijeniti kapitalistički sustav.
• 7. Ta transformacija ekonomije i, posljedično, cijelog života društva, postupno će eliminirati nužnost političke države, čija će mašinerija postupno ustupiti svoje mjesto racionalnoj administraciji ljudskog djelovanja.

S obzirom na kapitalistički svijet i radnički pokret nakon Drugoga svjetskog rata, stajalište stranke temelji se na sljedećim točkama:  

• 8. Tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća kapitalističko gospodarstvo doživjelo je uvođenje monopolističkih trustova među poslodavcima. Pokušalo se kontrolirati i upravljati proizvodnjom i razmjenom centraliziranim planiranjem, sve do državnog upravljanja cijelim sektorima proizvodnje. Na političkom polju došlo je do povećanja snage policijskih i vojnih snaga države i totalitarizma vlade. Nijedan od potonjih nije novi tip društvene organizacije prijelazne prirode između kapitalizma i socijalizma, niti su oživljeni oblici predburžoaskih političkih sustava. Oni su umjesto toga posebni oblici sve izravnijeg i isključivog upravljanja moći i države od strane najnaprednijih snaga kapitala.

Ovaj proces isključuje pacifičke, progresivističke i evolucionističke interpretacije kursa buržoaskog režima i potvrđuje naše prognoze o klasama koje koncentriraju i raspoređuju svoje snage na suprotnim stranama. Da bi proletarijat izjednačio snagu svog neprijatelja s ponovno raspaljenom revolucionarnom energijom, mora odbaciti, bilo kao zahtjev ili kao sredstvo agitacije, iluzorni povratak demokratskom liberalizmu i ustavnim jamstvima; klasna revolucionarna stranka mora poduzeti povijesni korak likvidacije jednom zauvijek prakse sklapanja saveza, čak i za prolazna pitanja, kako s buržoaskim partijama i strankama srednje klase, tako i s pseudoradničkim strankama koje su usvojile reformističke programe.

• 9. Imperijalistički ratovi su pokazali da je kriza kapitalističkog raspada neizbježna odlučnim inauguriranjem faze u kojoj njegovo širenje više ne označava kontinuirani rast proizvodnih snaga, već prije izmjenu akumulacije i destrukcije. Ovi ratovi bili su uzrok niza dubokih kriza u radničkim međunarodnim organizacijama, s dominantnim klasama koje su im uspjele nametnuti vojnu i nacionalnu solidarnost natjeravši ih da se postroje na jednoj ili drugoj ratnoj fronti. Postoji samo jedna povijesno održiva alternativa koja se može postaviti ovoj situaciji, a to je ponovno raspirivanje klasne borbe unutar nacija, što dovodi do građanskog rata radničkih masa da se posvuda svrgne moć buržoaskih Država, zajedno sa svim njihovim međunarodnim koalicijama. Neizostavan uvjet za to leži u ponovnom uspostavljanju Međunarodne komunističke partije kao autonomne sile neovisne o bilo kojoj postojećoj političkoj ili vojnoj moći.

• 10. Aparat proleterske države, u mjeri u kojoj je sredstvo i oruđe borbe u prijelaznom razdoblju između dva društvena sustava, ne crpi svoju organizacijsku snagu ni iz kakvih postojećih ustavnih kanona ili shema koje imaju za cilj predstavljati sve klase. Najcjelovitiji povijesni primjer proleterske Države do danas su Sovjeti (radnički savjeti) tijekom Listopadske revolucije 1917., kada se radnička klasa naoružala pod vodstvom boljševičke partije, kada je osvajanje vlasti izvršeno od strane totalitarnim sredstvima i Ustavotvorna skupština se raspršila, a kada se vodila borba za odbijanje napada stranih buržoaskih vlada i suzbijanje unutarnje pobune pobijeđenih klasa, srednje klase i oportunističkih stranaka – neizbježnih saveznika kontrarevolucije u odlučujućim trenucima.

• 11. Puno ostvarenje socijalizma nezamislivo je samo unutar granica jedne zemlje i socijalistička transformacija se ne može izvršiti bez neuspjeha i trenutnih zastoja. Obrana proleterskog režima od uvijek prisutnih opasnosti degeneracije može se osigurati samo ako se upravljanje proleterske države neprestano koordinira s međunarodnom borbom radničke klase svake zemlje protiv vlastite buržoazije, državnog i vojnog aparata; u ovoj borbi nema popuštanja čak ni u ratnim uvjetima. Potrebna koordinacija može se osigurati samo ako Svjetska komunistička partija kontrolira politiku i programe država u kojima je radnička klasa preuzela vlast.