Svaka klasna borba je politička borba (Marx).

Borba koja se ograničava na stjecanje nove raspodjele ekonomskih dobitaka još uvijek nije politička borba, jer nije usmjerena protiv društvene strukture proizvodnih odnosa.

Prekidanje proizvodnih odnosa koji su osobiti za pojedine društvene epohe i rušenje vlasti određene društvene klase su ishodi dugačke i često oscilirajuće političke borbe. Ključ ove borbe je pitanje države: “Tko ima moć?” (Lenjin)

Borba modernog proletarijata se očituje i širi kao politička borba sa formacijom i djelovanjem klasne partije. Posebne značajke ove partije se mogu pronaći u sljedećoj tezi: potpuni razvoj industrijskog kapitalističkog sustava i buržujske moći koji je proizašao iz liberalnih i demokratskih revolucija, ne samo da historijski ne isključuje, nego sve više priprema i izoštrava sukob klasnih interesa i njegov razvoj u građanski rat, u oružanu borbu.

Komunistička partija, definirana ovim historijskim predviđanjem i ovim programom, izvršava sljedeće zadaće sve dok buržoazija ima moć:

a) razrađuje i propagira teoriju društvenog razvoja, ekonomskih zakona koji označavaju trenutni društveni sustav proizvodnih odnosa, klasnih sukoba koji proizlaze iz njega, države i revolucije;

b) osigurava jedinstvo i historijsku ustrajnost proleterske organizacije. Jedinstvo ne znači materijalno grupiranje slojeva radničke i polu-radničke klase koji su, zbog dominacije izrabljivačke klase, pod utjecajem nesložnih političkih vodstava i metoda djelovanja. Umjesto toga, to znači blisko međunarodno povezivanje avangardnih elemenata koji su u potpunosti orijentirani na integralnu revolucionarnu liniju.

Ustrajnost predstavlja kontinuiranu tvrdnju o neprekinutoj dijalektičkoj liniji koja povezuje pozicije kritike i borbe koje je pokret kroz vrijeme prisvojio, u toku niza promjenjivih uslova;

c) unaprijed se priprema za mobilizaciju klase i ofanzivu primjerenim korištenjem svih mogućih sredstava propagande, agitacije i djelovanja, u svim pojedinim borbama koje pokreću neposredni interesi. Ovaj čin kulminira u organizaciji ilegalnog i pobunjeničkog aparata za osvajanje vlasti.

Kada opći uslovi i stupanj organizacijske, političke i taktičke čvrstoće klasne partije dosegnu točku gdje je pokrenuta opća borba za vlast, partija koja je dovela revolucionarnu klasu do pobjede kroz društveni rat, isto tako ju vodi kroz temeljni zadatak slamanja i razbijanja svih vojnih i administrativnih organa koji sačinjavaju kapitalističku državu. Ovo rušenje također pogađa mrežu organa, kakvi god oni bili, koji navodno predstavljaju razna mišljenja ili korporativne interese posredovanjem predstavničkih tijela. Država buržujske klase mora biti uništena, predstavljala ona sebe kao lažnu međuklasnu ekspresiju većine građana ili kao više-manje otvorenu diktaturu vladinog aparata koja se pretvara da ispunjava nacionalnu, rasnu ili društveno-popularnu misiju; ako se ovo ne dogodi, revolucija će biti poražena.

U historijskom stadiju koji slijedi raspuštanje aparata kaptialističke dominacije, zadatak političke partije radničke klase je bitan kao i prije jer se klasna borba – iako dijalektički preokrenuta – nastavlja.

Komunističku teoriju u odnosu na državu i revoluciju prije svega karakterizira činjenica da isključuje svaku vjerojatnost prilagođavanja zakonodavnog i izvršnog mehanizma buržujske države socijalističkoj transformaciji ekonomije (socijal-demokratska pozicija). Međutim, isto tako, isključuje i mogućnost da se kratkom nasilnom krizom postigne uništenje države i transformacija tradicionalnih ekonomskih odnosa koje je država štitila do zadnjeg trenutka (anarhistička pozicija). Također poriče da se ustav nove proizvodne organizacije može prepustiti spontanoj i raštrkanoj aktivnosti grupa proizvođača, od prodavaonice do prodavaonice ili od zanata do zanata (sindikalistička pozicija).

Svaka društvena klasa čija je vlast srušena, čak i mjerama terora, preživljava još dugo unutar teksture društvenog organizma. Daleko od napuštanja svoje nade za osvetom, nastoji se politički reorganizirati i ponovno uspostaviti svoju dominaciju bilo na nasilan ili na prikriven način. Od vladajuće klase postala je poražena i dominirana klasa, ali nije odmah prestala postojati.

Proletarijat - koji će zauzvrat nestati kao klasa uz sve ostale klase ostvarenjem komunizma – organizira se kao vladajuća klasa (v. Komunistički manifest) u prvom stadiju postkapitalističke epohe. Nakon rušenja stare države predstavlja novu proletersku državu, tj. diktaturu proletarijata.

Preduvjet za izlazak iz kapitalističkog sustava je rušenje buržujske vlasti i uništenje njezine države. Uvjet za tako duboku i radikalnu društvenu transformaciju je stvaranje novog proleterskog državnog aparata, sposobnog da iskoristi moć i prisilu kao sve prijašnje historijske države.

Prisutnost takvog aparata ne karakterizira komunističko društvo, već karakterizira stadij njegove izgradnje. Kada ta izgradnja bude osigurana, klase i vladavina klasa neće više postojati. Ali suštinski organ klasne vladavine je država - a država ne može biti ništa drugo nego to. Stoga komunisti ne zagovaraju proletersku državu kao mističnu vjeru, apsolut ili ideal, već kao dijalektičko oruđe, klasno oružje koje će polako odumrijeti (Engels) samim ostvarenjem svojih funkcija; ovo će se događati postepeno, kroz dugi proces, kako se društvena organizacija bude pretvarala iz sustava prisile ljudi (kako je bila od početka historije) u sveobuhvatnu, znanstveno izgrađenu mrežu upravljanja stvarima i prirodnim silama.

Usporedimo li historiju režima koji su proizašli iz buržujske revolucije i situaciju nakon pobjede proletarijata, uloga države u odnosu na društvene klase i kolektivne organizacije pritom pokazuje neke temeljne razlike.

a) Revolucionarna buržujska ideologija je, prije svoje borbe i konačne pobjede, predstavila svoju buduću post-feudalnu državu ne kao klasnu, već kao državu naroda, utemeljenu na ukidanju svake nejednakosti pred zakonom, što je predstavljala kao dovoljnu mjeru za osiguranje slobode i jednakosti svim članovima društva.

Proleterska teorija otvoreno tvrdi da će njena buduća država biti klasna država, tj. alat kojim upravlja samo jedna klasa, sve dok klase postoje. Ostale klase će biti isključene iz države i njenih “zakona” u stvarnosti i u načelu. Radnička klasa, ostvarujući prevlast, je “neće dijeliti ni sa kim” (Lenjin).

b) Nakon buržujske političke pobjede koja je u skladu sa ustrajnom ideološkom kampanjom, ustavne povelje ili deklaracije načela su svečano proglašene u različitim zemljama kao osnova i temelj države. Smatralo se da su nepromjenjive u vremenu, definitivni izraz napokon otkrivenih imanentnih pravila društvenog života. Od tada se cijela međuigra političkih sila trebala događati unutar nepremostivog okvira ovih odredbi.

Tijekom borbe protiv postojećeg režima, proleterska država nije predstavljena kao stabilna i ustaljena realizacija skupa pravila koji upravljaju društvenim odnosima izvedenih iz idealističkog istraživanja prirode čovjeka i društva. Tijekom svog života, država radničke klase će se neprestano razvijati do točke kada će se konačno raspasti: priroda društevene organizacije, ljudske zajednice, će se radikalno promijeniti prema prilagodbama tehnologije i proizvodnih snaga, a čovjekova priroda će jednako tako biti podložna dubokim promjenama, sve se više udaljavajući od tovarne životinje i roba kakav je bio. Bilo što poput kodificiranog i trajnog ustava koji bi bio proglašen nakon radničke revolucije je besmislica, njemu nema mjesta u komunističkom programu. Tehnički će biti pogodno usvojiti pisana pravila koja ipak neće ni na koji način biti neopipljiva i zadržat će “instrumentalni” i privremeni karakter, ostavljajući sa strane sve lakrdije o društvenoj etici i prirodnom pravu.

c) Nakon što je osvojila i čak slomila feudalni aparat moći, pobjednička kapitalistička klasa nije oklijevala iskoristiti moć države da uguši sve pokušaje kontrarevolucije i restauracije. Međutim, najodlučnije mjere terora bile su opravdavane njihovom usmjerenošću ne protiv klasnih neprijatelja kapitalizma, već protiv izdajnika naroda, nacije, zemlje i građanskog društva, pri čemi su se svi ovi plitki koncepti poistovjećivali sa samom državom i, zapravo, s vladom i strankom na vlasti.

Pobjednički proletarijat, koristeći svoju državu da “slomi neizbježni i očajnički otpor buržoazije” (Lenjin), će zadati udarac starim vladarima i njihovim pristašama svaki put kada se suprotstave, u logičnoj obrani svojih klasnih interesa, mjerama usmjerenim na iskorjenjivanje ekonomskih povlastica. Ovi društveni elementi će imati otuđeni i pasivni položaj vis-à-vis aparata moći: kada god se pokušaju osloboditi pasivnosti koja im je nametnuta, materijalna sila će ih pokoriti. Neće dijeliti nikakav “društveni ugovor”, neće imati nikakve “legalne ili patriotske dužnosti”. Kao istinski društveni zarobljenici rata (kao što su bivši aristokrati i svećenici bili jakobinskoj buržoaziji) oni neće imati što izdati jer se od njih neće zahtijevati nikakva smiješna prisega vjernosti.

d) Historijski sjaj narodnih skupština i demokratskih okupljanja je jedva prikrivao činjenicu da je buržujska država pri svom rođenju formirala oružana tijela i policijsku silu za unutarnju i vanjsku borbu protiv starog režima i brzo zamijenila giljotinu za vješala. Ovaj izvršni aparat je imao dužnost upravljanja pravnom silom kako na visokoj historijskoj razini, tako I protiv izoliranih kršenja pravila prisvajanja i razmjene karakterističnih za ekonomiju koja je temeljena na privatnom vlasništvu. Djelovao je na posve prirodan način protiv prvih proleterskih pokreta koji su prijetili, makar samo instinktivno, buržujskom obliku proizvodnje. Upečatljiva stvarnost novog društvenog dualizma bila je skrivena igrom “zakonodavnog” aparata koji je tvrdio da može dovesti do sudjelovanja svih građana i svih mišljenja različitih stranaka u državi i državnom vodstvu, sa savršenom ravnotežom i unutar atmosfere društvenog mira.

Proleterska država, kao otvorena klasna diktatura, će odbaciti sve razlike između izvršnih i zakonodavnih razina moći, a obje će biti ujedinjene u istim organima. Razlika između zakonodavne i izvršne vlasti je zapravo karakteristična za režim koji prikriva i štiti diktaturu jedne klase pod izgovorom da je višeklasni i višestranački. “Komuna je bila radno, ne parlamentarno tijelo (Marx).”

e) Buržujska država u svom klasičnom obliku – u skladu s indvidualističkom ideologijom koju teorijska fikcija univerzalno proširuje na sve građane i koja je mentalni odraz stvarnosti ekonomije osnovane na monopolu privatnog vlasništva jedne klase – je odbila dopustiti postojanje bilo kojeg posredničkog tijela osim izbornih ustavotvornih skupština između izoliranog pojedinačnog subjekta i pravnog državnog centra. Politički klubovi i stranke koji su bili potrebni tijekom pobunjeničke faze bili su tolerirani na temelju demagoškog koncepta slobodne misli, te pod uvjetom da postoje kao jednostavne ispovjedne skupine i izborna tijela. U kasnijoj fazi, stvarnost klasnog ugnjetavanja je prisilila državu da tolerira udruge ekonomskih interesa, sindikate, kojima nije vjerovala kao “državi unutar države”. Konačno, sindikati su postali oblik klasne solidarnosti kojeg su usvojili sami kapitalisti za svoje klasne interese i ciljeve. Štoviše, pod izgovorom pravnog priznavanja sindikata, država je preuzela zadatak prigušivanja i steriliziranja istih, lišavajući ih tako svake autonomije kako bi spriječila revolucionarnu partiju da preuzme njihovo vodstvo.

Sindikati će i dalje biti prisutni u proleterskoj državi sve dok postoje poslodavci ili barem bezlična poduzeća gdje radnici ostaju nadničari isplaćeni u novcu. Njihova funkcija će biti zaštita životnog standarda radničke klase, pri ćemu će njihovo djelovanje u ovom slučaju biti paralelno s djelovanjem partije i države. Oni sindikati koju nisu za radničku klasu bit će zabranjeni. Zapravo, po pitanju raspodjele prihoda između radničke klase i neproleterskih ili poluproleterskih klasa, situacija radnika mogla bi biti ugrožena i tim drugim pitanjima, uz pitanja koja se tiču viših zahtjeva opće revolucionarne borbe protiv međunarodnog kapitalizma. Ali ova mogućnost, koja će još dugo postojati, opravdava sekundarnu ulogu sindikata u odnosu na političku komunističku partiju, međunarodnu revolucionarnu avangardu, koja formira jedinstvenu cjelinu sa strankama koje se bore u još uvijek kapitalističkim zemljama i kao takva vodi proletersku državu.

Proletersku državu može animirati samo jedna partija i bilo bi besmisleno zahtijevati da ova partija u svojim redovima organizira statističku većinu i da ju se podržava istom većinom putem “općih izbora” – te stare buržujske zamke. Jedna od historijskih mogućnosti je postojanje političkih stranaka koje naizgled sačinjavaju proleteri, ali u stvarnosti su pod utjecajem kontrarevolucionarnih tradicija ili stranih kapitalizama. Ova kontradikcija, najopasnija od svih, se ne može riješiti prepoznavanjem formalnih prava niti procesom glasanja u okviru apstraktne “klasne demokracije”. I ovo će biti kriza koju treba likvidirati u smislu odnosa snaga. Ne postoji nikakvo statističko sredstvo koje može osigurati zadovoljavajuće revolucionarno rješenje; ono će isključivo ovisiti o stupnju čvrstoće i jasnoće koje je dosegao revolucionarni komunistički pokret diljem svijeta. Prije stotinu godina na zapadu, i prije pedeset godina u carskoj Rusiji, marksisti su s pravom argumentirali protiv priprostih demokrata da su kapitalisti i vlasnici - manjina, i stoga da je jedina prava vlada većine upravo vlada radničke klase. Ako riječ demokracija znači moć većine, demokrati bi trebali stati na našu klasnu stranu. Ali ova riječ u svom doslovnom smislu (moć naroda) i u svojoj prljavoj upotrebi koja se sve više koristi, znači “moć koja ne pripada jednoj, već svim klasama.” Iz ovog historijskog razloga, kao što odbacujemo “buržujsku demokraciju” i “demokraciju općenito” (kao što je to činio i Lenjin), moramo politički i teorijski isključiti, kao proturječnost u izrazima, “klasnu demokraciju” i “radničku demokraciju”.

Diktatura koju zagovara marksizam otvoreno tvrdi da je neophodna, jer je nemoguće da će biti jednoglasno prihvaćena i, štoviše, neće biti toliko naivna da abdicira zbog manjka glasova većine, ako bi se takvo što moglo utvrditi; tada neće biti izložena riziku da bude pomiješana s diktaturom ljudi ili grupom ljudi koji preuzimaju kontrolu nad vladom i zamjenjuju sebe za radničku klasu. Revolucija zahtijeva diktaturu, jer bi bilo suludo podrediti revoluciju stopostotnom prihvaćanju ili 51-postotnoj većini. Kada god da se pokazuju ove brojke, znači da je revolucija izdana.

U zaključku, komunistička partija će vladati sama, i nikad se neće odreći prevlasti bez fizičke borbe. Ova odvažna izjava o nepopuštanju prema obmanama brojki i nekorištenju istih će pomoći u borbi protiv revolucionarne degeneracije.

U višem stadiju komunizma – stadiju koji ne poznaje proizvodnju robe, novac ni nacije, i koji će isto tako posvjedočiti smrti države – sindikati će biti lišeni svog ”razloga postojanja”. Partija kao borbena organizacija će biti potrebna sve dok ostaci kapitalizma budu opstajali u svijetu. Štoviše, uvijek može imati zadaću “skladišta” i širitelja društvene nauke, koje daje generalni uvid u razvoj odnosa između ljudskog društva i materijalne prirode.

Ni marksistička predodžba, ona o zamjeni parlamentarnih skupština radnim tijelima, ne vodi nas natrag u “ekonomsku demokraciju”, tj. u sustav koji bi državne organe uklopio u radna mjesta, proizvodne i trgovačke jedinice itd., dok bi u isto vrijeme iz svake predstavničke funkcije isključivao preostale poslodavce i pojedince koji još uvijek posjeduju imovinu. Eliminacija poslodavaca i vlasnika čini samo pola socijalizma; drugu polovicu, onu najznačajniju, čini eliminacija kapitalističke ekonomske anarhije (Marx). Kako se nova socijalistička organizacija pojavljuje i razvija s partijom i revolucionarnom državom u prvom planu, ona se neće ograničavati samo na eliminiranje bivših poslodavaca i njihovih sluga, nego će prije svega napraviti preraspodjelu društvenih zadataka i odgovornosti pojedinaca na prilično nov i originalan način.

Stoga, mreža poduzeća i usluga nasljeđenih iz kapitalizma neće se uzimati kao temelj aparata takozvane “suverenosti”, tj. delegiranja ovlasti unutar države i do razine njenih centralnih tijela. Upravo prisutnost jednoklasne države takve vrste i kvalitativno unitarne i homogene partije nudi maksimum povoljnih uvjeta za preoblikovanje društvene mašinerije, koja treba što manje biti vođena pritiscima ograničenih interesa malih grupa, a što više općim podacima i njihovim znanstvenim proučavanjem primijenjenim na interese kolektivnog blagostanja. Promjene u proizvodnom mehanizmu bit će ogromne; pomislimo samo na program preokretanja odnosa između grada i sela, na kojemu su Marx i Engels jako inzistirali i koji je upravo antiteza današnjim trendovima u svim poznatim zemljama.

Stoga je mreža modelirana po uzoru na radno mjesto neadekvatan izraz koji ponavlja stare prudonističke i lasalleovske pozicije koje je marksizam još davno odbacio i nadmašio.

Definiranje vrste veza između organa klasne države i njezine baze prije svega ovisi o ishodima historijske dijalektike i ne može biti deducirana iz “vječnih načela”, iz “prirodnog zakona”, ili iz presvetog i neprekršivog ustavnog prava. Svaki detalj bi u ovom smislu bio čista utopija. Kod Marxa nema ni zrnca utopizma, govorio je Engels. Sama ideja proslavljenog delegiranja moći od strane izoliranog pojedinca (birača) zahvaljujući platonskom činu koji proizlazi iz njegova slobodnog mišljenja mora se prepustiti maglovitim carstvima metafizike; mišljenja su u svarnosti samo odraz materijalnih uvjeta i društvenih formi, a moć čini intervencija fizičke sile.

Negativna karakterizacija radničke diktature je jasno definirana: buržoazija i polu-buržoazija neće više imati politička prava, silom će im biti onemogućeno okupljanje u skupine zajedničkih interesa ili udruge za političku agitaciju; nikad im neće biti dopušteno javno glasati, birati ili delegirati druge na bilo kakvu “dužnost” ili funkciju. Ali čak ni odnos između radnika – priznatog i aktivnog člana klase koja je na vlasti – i državnog aparata neće zadržati onu umjetnu i prijetvornu karakteristiku delegiranja vlasti, predstavljanja posredništvom zastupnika, izborne liste ili stranke. Delegiranje zapravo znači odricanje od mogućnosti izravnog djelovanja. Navodna “suverenost” demokratskog prava je samo abdikacija, i to u većini slučajeva abdikacija u korist nitkova.

Radni članovi društva bit će grupirani u lokalne teritorijalne organe prema njihovom mjestu stanovanja, a tek u određenim slučajevima i prema premještajima koji će se nametnuti sudjelovanjem u proizvodnom mehanizmu u punoj preobrazbi. Zahvaljujući njihovom neprekidnom i kontinuiranom djelovanju bit će osigurano sudjelovanje svih aktivnih društvenih elemenata u mehanizmu državnog aparata, a time i u upravljanju i vršenju klasne vlasti. Nemoguće je skicirati ove mehanizme prije nego što se konkretno realiziraju klasni odnosi iz kojih će oni proizaći.

Pariška komuna je kao najvažnije principe (vidi Marxa, Engelsa, Lenjina) uspostavila da će njeni članovi i službenici biti podložni opozivu u bilo kojem trenutku, te da njihova plaća neće prelaziti plaću prosječnog radnika. Bilo kakvo odvajanje između proizvođača na periferiji i birokrata u centru je stoga eliminirano sustavnim rotacijama. Državna služba će prestati biti karijera pa čak i struka. Bez dvojbe, kada se provedu u praksu, ove odredbe će stvoriti ogromne poteškoće, ali davno je Lenjin izrazio prezir prema svim planovima revolucije koji se mogu provesti bez poteškoća! Neizbježni sukobi se neće u potpunosti razriješiti sastavljanjem hrpa pravila i propisa: oni će predstavljati povijesni i politički problem te će izražavati stvarni odnos snaga. Boljševička revolucija nije stala pred Ustavotvornu skupštinu već ju je rastjerala. Osnovali su se radnički, seljački i vojnički sovjeti. Ovaj novi tip državnog organa koji se rodio u jeku društvenog rata (a bio je prisutan već u revoluciji 1905.) proširio se čitavom zemljom, sve do zadnjeg sela, kroz mrežu različitih razina teritorijalnih jedinica; njihovo formiranje nije se zamaralo nikakvim predrasudama o “pravima čovjeka” ili “univerzalnom, slobodnom, izravnom i tajnom” pravu glasa!

Komunistička partija pokreće i pobjeđuje u građanskom ratu, zauzima ključne pozicije u vojnom i društvenom smislu, stostruko umnožava svoja sredstva propagande i agitacije zauzimanjem zgrada i javnih ustanova. I bez gubljenja vremena i bez proceduralnih hirova, uspostavlja “naoružana radnička tijela” o kojima je Lenjin govorio, crvenu gardu, revolucionarnu policiju. Na sovjetskim sastancima pridobija većinu sloganom: “Sva vlast sovjetima!”. Je li ova većina samo pravni događaj ili hladna i jasna brojčana činjenica? Nikako! Bude li itko – bio on špijun ili dobronamjeran ali zaveden radnik – glasao da se sovjet odrekne ili kompromitira vlast osvojenu zahvaljujući krvi proleterskih boraca, bit će izbačen kundacima svojih drugova I nitko neće gubiti vrijeme ubrajajući ga u “pravnu manjinu”, to zločinačko licemjerje koje nije potrebno revoluciji i kojim se jedino može hraniti kontrarevolucija.

Historijske činjenice drugačije od onih u Rusiji 1917. (tj. nedavni slom feudalnog despotizma, katastrofalan rat, uloga oportunističkih vođa) bi mogle stvoriti, pri tom se ne udaljavajući od temeljne linije, različite praktične oblike osnovne mreže države. Od vremena kad je proleterski pokret napustio utopizam, on je pronašao svoj put i osigurao svoj uspjeh zahvaljajući ne samo stvarnom iskustvu sadašnjeg načina proizvodnje i strukture sadašnje države, već i iskustvu strateških pogrešaka proleterske revolucije, kako one na bojištu “vrućeg” građanskog rata gdje su slavno pali Komunari 1871., tako i one na “hladnom” bojištu izgubljenom između 1917. i 1926. - ova je posljednja bila velika bitka između Lenjinove Internacionale i svjetskog kapitalizma podržanog bijednim saučesništvom svih oportunista.

Komunisti nemaju za predložiti nikakve kodificirane ustave. Imaju za uništiti svijet laži i ustava – kristaliziranih u zakonu i moći vladajuće klase. Oni znaju da će samo revolucionarni i totalitarni aparat sile i moći, koji pri tom ne isključuje nikakva sredstva, moći spriječiti da ponovno isplove sramotni relikti barbarske epohe – samo on će moći spriječiti čudovište društvene privilegije, koje žudi za osvetom i sluganstvom, da ponovno podigne glavu i po tisućiti se put razbacuje svojim prevarantskim povikom slobode.