Marksizam ne može vjerovati obećanjima istočnog i zapadnog kapitalizma o mirnom suživotu i razoružanju svijeta te je uvjeren da diplomacija dva najveća svjetska imperijalizma – s kojima se, što je dosta prijeteće, manji imperijalizmi (posebno njemački i japanski) ponovno postrojavaju – ne može dovesti ni do čeg drugog osim ponovnog uspostavljanja saveza za novi imperijalistički rat. Zapravo, u konačnoj analizi, kapitalistički način proizvodnje moći će prevladati opću ekonomsku krizu, koja se događa u oba globalna bloka, samo izazivanjem uništenja koje donosi treći svjetski rat.

Ove nove teze, koje bi partija željela dalje razvijati, ponovno usklađuju partijske doktrinarne i taktičke temelje i evaluacije, koje su proizašle kao rezultat njezinog prosuđivanja povijesnog naslijeđa dva imperijalistička rata. Nadalje, ove teze stoga mogu polagati pravo na to da su istinski i potpuno koherentan nastavak svih prethodnih tekstova, spisa i teza našeg pokreta komunističke ljevice. Ove manje prilagodbe ne ukazuju na želju za modifikacijama, već su reafirmacija i ponavljanje teza kojima se treba koristiti nova i nadolazeća generacija velikodušnih i entuzijastičnih proleterskih boraca budućnosti; u međuvremenu, pomoću tiskane riječi i s jasnoćom koju nam daju naše revolucionarne dijalektičke veze, one tvrdoglavo predviđaju komunistički oporavak kada se podigne sadašnja magla.

Stav naše struje može se pratiti od klasika Marxa i Lenjina, a zapravo bismo mogli objaviti zbirku njihovih tekstova u prilog sadašnjim tezama. U međuvremenu se pozivamo na teze, koje su same po sebi dovoljno sadržajne, što proizlaze iz izvješća danih na općim okupljanjima našeg pokreta i objavljenih u cijelosti od 16. do 22. broja partijske revije "Komunizam" (2003.).

1. Povijesne vrste rata

Marksizam odbacuje kao neadekvatnu i apstraktnu ocjenu pacifista i anarhista da se svim ratovima treba suprotstaviti jer su ubojiti i brutalni. Za nas, u skladu s doktrinom koju vidimo kao crvenu nit koja se proteže od Marxa i Engelsa do Lenjina, opravdavanje ili osuda danog rata ovisi o njegovom temeljnom povijesnom značenju. Odbijanje uzimanja puške u ruke, kao izraz borbe protiv militarizma i rata općenito, apstraktno je i metafizičko zbog činjenice da protivljenje ratu prije svega proizlazi iz povijesnih, a ne moralnih motiva. Ukidanje rata, samo po sebi, nije naš slogan. Rat je jedan od odlučujućih čimbenika unutar faza kapitalističkog ciklusa u njegovom usponu i padu: ukidanje rata onda ne znači ništa drugo nego zaustavljanje tog ciklusa prije nego što se dođe do revolucionarnog rješenja.

Epoha otvorena velikom Francuskom revolucijom 1789. može se shematski podijeliti na razdoblja, pri čemu svaka podjela odgovara različitoj vrsti rata i drugačijem stavu marksizma.

Prvo razdoblje: od Francuske revolucije do Pariške komune, 1871. To je razdoblje nacionalnih oslobodilačkih ratova, koje je u biti obilježeno odbacivanjem feudalnog, apsolutističkog i stranog jarma. To su bili progresivni ratovi, a marksistička podrška njima nije proizlazila iz činjenice da su bili obrambeni ili domoljubni, već su zbog svoje revolucionarne prirode bili korisni jer se širila moderna kapitalistička organizacija; odnosno agresivni ratovi, poput Napoleonovih protiv feudalnih zemalja, bili su povijesno progresivni.

Godine 1871. dolazi do velike povijesne prekretnice o kojoj Marx kaže: sve su nacionalne vlade ujedinjene protiv proletarijata. U Europi razdoblje ratova nacionalnog ujedinjenja završava Pariškom komunom. Može li onda i danas biti progresivnih i stoga opravdanih ratova? 1951. smo tvrdili da bi možda mogli postojati, ali izvan Europe. Osim toga, kao i s Lenjinom, precizirali smo da je ispravan kriterij za kategorizaciju vrste rata i utvrđivanja je li pravedan ionako društveni, a ne pravni kriterij napada ili obrane, invazije ili otpora, osvajanja ili oslobođenja.

Drugo razdoblje traje od 1871. do 1914., a posljednja godina označava izbijanje Prvog svjetskog rata i pad Druge Internacionale (moramo zabilježiti još jedan simboličan datum naveden u Lenjinovim, a i našim tekstovima, godinu 1905., u kojoj treće razdoblje ratova i revolucija počinje s ruskom revolucijom i imperijalističkim razvojem kapitalizma). To drugo razdoblje je karakterizirano takozvanim mirnim razvojem kapitalizma, dominacijom buržoazije i njezinom dekadencijom – koncentracijom ekonomske i političke moći u rukama financijskog kapitala; revolucionarni napadi su uočljivi po svojoj odsutnosti, socijalistički pokret priprema i postupno okuplja svoje snage šireći se pojavom velikih europskih partija. Marksisti, u tom razdoblju, u potpunosti se bave konsolidacijom i razvojem tog procesa, a njihov odnos prema ratu proizlazi iz njegovih mogućih posljedica po napredak tog procesa. Engels zamjenjuje prethodni kriterij podrške progresivnim buržujskim ratovima s obranom partije socijalizma, koja je ugrožena pobjedom feudalne Rusije. Od sada više ne smije biti saveza s nacionalnom buržoazijom, već samo uvjetne pomoći, koju daje socijalistički pokret s pozicije pune neovisnosti. Rat se mora voditi "revolucionarnim sredstvima", a socijalisti, s tim ciljem u vidu, ne bi oklijevali preuzeti vlast ako se pruži prilika. 

Početkom 1890-ih, dok je predviđao generalizirani rat, Engels se još uvijek nadao da će izbijanje rata kasniti zbog nezrelosti pokreta. Revolucija koja proizlazi iz rata bila bi malo vjerojatna zbog prijetnje Rusije, velike rezerve cijele europske reakcije, koja je bila spremna ugušiti svaki revolucionarni pokušaj u savezu sa sada već konzervativnim buržoazijama. Najbolje mogućnosti u slučaju rata bile bi povezane s porazom Rusije, nakon čega bi uslijedila revolucija koja bi slomila feudalni režim, kako je i bilo potvrđeno u listopadu/oktobru 1917.

Rat iz 1914. potpuno je drugačijeg karaktera jer je imperijalističkog tipa, odnosno rat koji se više ne vodi između naroda, već između kapitalističkih država radi preraspodjele radnika i tržišta. S imperijalizmom je parabola kapitalizma (revolucija - progresivna reforma - reakcija) potonula na dno. Više ne postoje nacionalni interesi koje marksizam može braniti od feudalne reakcije, već samo unutarnji neprijatelji koje treba poraziti. Već 1914. je carska Rusija povijesni ostatak, međutim, unatoč želji za njezinim porazom, socijaldemokracija je ne može koristiti kao razlog za potporu njemačkoj buržujskoj vladi, a uzvik okupljanja mora biti: radimo na tome da obje strane zajedno padnu. Revolucionarni komunisti moraju voditi neposrednu borbu proletarijata protiv svih vlada da imperijalistički rat pretvore u građanski te na taj način izvrše revolucionarno preuzimanje vlasti.

Uz ta dva tipa rata (progresivni buržujski i imperijalistički) Lenjin dodaje i treći: revolucionarni rat, naime, rat između države u kojoj je proletarijat pobijedio i država u kojima kapitalizam još uvijek vlada. Marksizam ne samo da ne isključuje takav rat, već ga smatra progresivnim i nužnim. Takav rat može proizaći iz obrane od invazije kapitalističke države ili kao napad na još uvijek buržujsku državu kako bi podržao i potaknuo komunističku revoluciju. U oba slučaja, nacionalno stajalište se ne smije uzeti u obzir zbog prijetnje povratka u zlosretne i retrogradne pozicije (čak i ako postoji samo jedna proleterska država); nego treba uzeti u obzir internacionalistički aspekt vojnog sukoba između vojski neprijateljskih klasa, budući da je takav rat dio svjetskog građanskog rata između proletarijata i buržoazije.

Dva su imperijalistička rata opustošila svijet i u oba slučaja društveni izdajice su pokušale dati proletarijatu "marksističko" objašnjenje kako bi ga natjerali da se poreda iza tuđih barjaka. Takvi ljudi su tako prvi svjetski rat nazvali "obrambenim". Na to su međunarodne lijeve frakcije, s Lenjinom, Liebknechtom i talijanskom Ljevicom, uzvratile inzistirajući da su krilaticom "obrambeni rat" marksisti htjeli naznačiti (čak i 1870.) one ratove koji su razvijali kapitalistički oblik, dok je 1914. bio imperijalistički rat između potpuno razvijenih kapitalizama, pa je bila izdaja uopće govoriti o obrani domovine u bilo kojoj zemlji. Drugi svjetski rat će tako društveni izdajnici prikazati kao rat prve vrste, nacionalno-oslobodilački, i kao rat treće vrste, proletersko-revolucionarni, pri čemu se implicitno u buržujsko-demokratskim režimima vide širitelji i branitelji socijalizma protiv Nijemaca.

Stoga su socijal-šovinisti iz 1914. i glavni oportunisti iz 1939. i 1941. bili doista daleko od toga da sa rata skinu njegove domoljubne, nacionalističke i lažne revolucionarne maske kako bi ga marksistički svrstali u kategoriju imperijalističkog rata. Da su to učinili, to bi ih nužno dovelo, kao što je dovelo dosljedne socijaliste, do jedine prihvatljive taktike: revolucionarnog defetizma na svim frontama.

2. Neizbježnost imperijalističkog rata

Čim se formiralo svjetsko tržište, a ograničene sfere života i krugovi utjecaja karakteristični za pretkapitalističko razdoblje su rastopljeni u jednu ekonomsku magmu proizvodnje i prodaje dobara; čim su se tržišta cijelog svijeta zasitila i najnovije pridošlice stisnule u svoj kutak tržišta; ukratko, nakon što se uđe u epohu imperijalizma, neizbježno dolazi do napadačkih ratova s pljačkom i razbojništvom na obje strane radi podjele tržišta i nove raspodjele sfera utjecaja financijskog kapitala, te se jednako neizbježno, kao posljedica svega toga, države i nacije pokoravaju velikim silama.

Mogu li buržujske vlade i njihove vođe spriječiti rat? Ne, ne postoji mogućnost da bi ga mogle izazvati ili spriječiti. Čak i kada bismo im priznali da oni osobno ne žele izbijanje rata ili da im nije prigodno da ga ubrzaju, njihove namjere imaju mali učinak. Oligarhija velikog kapitalizma, koju oni predstavljaju i o kojoj ovise, prisiljena je djelovati u proizvodnji, industriji, trgovini i financijama prema neumoljivim ekonomskim zakonima koji vode u rat. Rat nije politika određenog buržujskog sloja ili stranke, on je ekonomska nužnost.

S druge strane, što je s međuklasnim pacifističkim pokretima, "partizanima mira", "golubicama" svake vrste, zar ne bi oni mogli spriječiti rat? Budući da nisu proleterski pokreti, oni izražavaju samo maloumnu sitnoburžujsku želju da zadrže prednosti koje im kapitalizam još uvijek nudi, a sve na račun europskog, a prije svega, izvaneuropskog proletarijata. Povijest uči da se takvi pokreti otope ispred rata kako bi prigrlili lažna opravdanja vlastite buržoazije: ’Obnovite mir! Naoružajte se protiv "neprijatelja"!’.

U granicama koje postavlja kapitalistička proizvodnja, s instrumentima političkog sustava koji ju podržava, imperijalistički rat se ne može izbjeći. Povijesna protusila koja se suprotstavlja tom sustavu – proleterska klasa vođena svojom partijom – jedina može uspostaviti mogućnost ratne prevencije. Čovječanstvo može biti pošteđeno ratnih strahota, prije svega, samo sravnjenjem globalne strukture kapitalističke moći sa zemljom. Samo u socijalističkom svijetu, u netrgovačkom, nekapitalističkom, nedržavnom društvu – u prvom istinskom početku ljudske povijesti – rat više neće imati razloga da postoji.

3. Mogućnost izbjegavanja imperijalističkog rata

Ako rat ostane neizbježan u okvirima kapitalizma i ne dovede do Univerzalnog mira koji proriču idioti, mistifikatori i izdajice; s Marxom i Lenjinom ćemo potvrditi da će rat među ljudima završiti samo kroz nadnacionalnu klasnu revoluciju, koja će ukidanjem uzroka rata ukinuti i sam rat.

Stoga, kada Lenjin i mi sami potvrđujemo da je rat neizbježan, ne mislimo to u apsolutnom smislu, već da ga se ne može izbjeći od strane neodređenog ideološkog pokreta u kombinaciji proletera te siromašne i srednje klase. Rat će pregaziti takav pokret kao parni valjak – bez otpora. Generalizirani rat se povijesno može izbjeći, ali samo pod uvjetom da mu se suprotstavi pokret radničke klase, pri čemu ona očekuje rat, ne da bi ga zamijenila mirom, već eventualno preporođenim ratom koji bi oronuli kapitalizam doveo do pada.

Kada je Lenjin utvrdio da posljednja imperijalistička faza kapitalizma vodi u rat, nije mislio da će se dogoditi čitav niz svjetskih ratova, već je očekivao da će se proletarijat, barem u Europi, ustati i zaustaviti ga kad se pojavi prvi takav rat. Njegova formula je bila: pretvaranje imperijalističkog rata u građanski rat. Socijalisti "Druge internacionale" bili su toga svjesni, ali nisu to provodili u praksi jer su rado zamišljali da mogu spriječiti rat samo mirnim razvojem događaja koji proizlazi iz generalnog štrajka protiv mobilizacije iza svake granice. Ali ni taj cilj nije postignut (i još uvijek bi bio nedovoljan) jer su sve radničke partije krenule u nacionalni rat. Ne trebamo očekivati priznanje pogrešaka ili temeljno preispitivanje s Lenjinove strane jer je revolucionarni optimizam, u području vrednovanja povijesnih događaja tijekom vremena od Marxa nadalje, igrao važnu ulogu – ali ne kao sanjarenje, već kao ideja utemeljena na stvarnim mogućnostima. Međutim, Lenjin je morao precizirati da će doći ne do jednog, nego niza imperijalističkih ratova: nije naznačio konkretan rok, već je ustanovio potrebne uvjete za preokret karaktera rata: od imperijalističkog do građanskog do revolucionarno-proleterskog. Obrušio se na pretenzije da se rat može zaustaviti štrajkom, pa makar on bio opći i neograničen. Nešto sasvim drugo bilo je i još uvijek je potrebno, nešto što kreće iz organizacije s dubokim korijenima u proletarijatu i u vojsci, što proizlazi iz široko utemeljene i utjecajne klasne partije koja je zasnovana na zdravim teorijskim, programskim i taktičkim pozicijama: jedan ujedinjeni organizam koji bi mogao voditi proletersku zapljenu vlasti s ciljem rušenja trulog društva kapitala.

4. Od proleterskog reformizma do buržujske izdaje

U svakom slučaju kada dođe do akutne krize u kapitalističkom društvu, oportunisti svih vrsta se, bez greške, otvoreno svrstavaju na stranu buržujskih interesa te svaki put besramno i bez kajanja otkrivaju da je njihova povijesna uloga biti infiltratorima proleterskog pokreta s ciljem ostvarivanja programa buržujskog očuvanja, koji je kamufliran pod programom emancipacije radničke klase.

Slom Druge internacionale uzrokovan je prevladavanjem oportunizma u partiji. Put prema tom kolapsu bio je otvoren negiranjem socijalističke revolucije i postavljanjem buržujskog reformizma na njezino mjesto; negiranjem klasne borbe i nužnosti njene preobrazbe, u određenim trenucima, u građanski rat; propovijedanjem klasne suradnje, prepuštanjem šovinizmu u ime domoljublja i obrane domovine; ignoriranjem i negiranjem temeljne teze socijalizma, koja je ranije proglašena u Komunističkom manifestu: da radnici nemaju domovinu; svrstavajući se uz sitnoburžujsko licemjerje u borbi protiv militarizma, umjesto da priznaju potrebu za revolucionarnim ratovanjem proletera svih zemalja protiv buržoazije svih zemalja; pretvaranjem – tada prihvatljive – uporabe parlamenta i građanske legalnosti u fetišizam te iste legalnosti, zaboravljajući nužnost ilegalnih oblika agitacije i organiziranja u razdobljima krize

Lenjin govori o slomu oportunizma i, u očiglednoj suprotnosti, o njegovom trijumfu. Slom Druge internacionale bio je doktrinarni i taktički slom oportunizma budući da blagostanje za sve nije postignuto putem reformi i mir nije bio očuvan. Druga internacionala je iscrpila svoju povijesnu zadaću u takozvanom "mirnom" razdoblju kapitalističkog razvoja. 1914. godine bila je podvrgnuta povijesnom testu imperijalističkog rata. Postojale su zdrave snage, a preduvjeti – i oni taktički – za pretvaranje imperijalističkog rata u građanski rat, bili su dekretirani na Međunarodnim kongresima u Stockholmu, Kopenhagenu i Baselu. Međutim, vodstvo je bilo u oportunističkim rukama, a partija je propala demonstrirajući tragičnu i definitivnu povijesnu zabludu reformističkog puta. Bila je to izdaja koja se opravdavala pseudosocijalističkim argumentima i otrcanim teorijskim lukavstvom, posebno od strane utjecajne njemačke partije, koja je smatrala da je Prvi svjetski rat pravedan jer je vođen s ciljem da se sruši ruski carizam.

Međutim, nije bilo neposredne reorganizacije u revolucionarnu Internacionalu, procesa koji bi trajao godinama, a u tome je, nažalost, ležao trijumf oportunizma: proleterske mase su marširale u pomoć vlastitim buržoazijama i nije bilo revolucije u Europi. Prekidu s teorijom odgovarala je praktična pobjeda oportunizma jer su proleteri, još uvijek bez vodstva Komunističke internacionale, bili podijeljeni i natjerani da kolju jedni druge od strane vlade i buržoazije svake zemlje, vješto okruženi, možemo dodati, od strane samih socijal-izdajnika, koji su zbog svog gorljivog domoljublja naglo skliznuli u vojničke odore.

U 2. imperijalističkom ratu još jednom vidimo ovo: teorijska pobjeda marksizma, teorijski poraz oportunizma uz njegov praktični trijumf. Nakon rata i u sadašnjem smrdljivom međuratnom razdoblju, proletarijat je okovan lancima za buržujska kola. One partije koje teže ne toliko razbijanju tih lanaca, nego u najboljem slučaju manje strogom ili u svakom slučaju ne gorem zatvorskom režimu, nisu ništa drugo nego podmukli tamničari. Njihova je varljiva iluzija čiji je jedini cilj da proletersku energiju usmjeri ka spasenju današnje nacionalne ekonomije i domovine u ne tako dalekoj budućnosti. Oni su degenerirani izdanak ionako degeneriranog staljinizma, partija koje su izbacile marksističku teoriju, program i taktiku, ali koje sebe i izbijeljene grobove još krase komunističkom frazeologijom.

Neizbježni i definitivni slom oportunizma zbog već povijesno utvrđenog teorijskog bankrota, neće doći sam od sebe, nego tek kada se proletarijat ponovo pojavi osnažen na pozornici klasne borbe, organiziran i vođen svojom partijom. Odmetnici će tada otvoreno ustati u obranu buržoazije i postati prva prepreka koju se mora srušiti u razvoju revolucionarnog procesa.

5. Komunistički pokret protiv krize i rata

Komunistički stav prema imperijalističkom ratu proizlazi iz njegovog općeg stajališta prema kapitalizmu: treba ga potpuno uništiti. Ekonomske krize i ratovi koji iz njega proizlaze su poluge koje se mogu koristiti kako bi se on srušio. Marksizam ne očekuje vječni kapitalistički mir i blagostanje budući da oboje predstavljaju nužne pretpostavke sve dubljih kriza i sve destruktivnijih ratova. Komunizam svakako želi mir, ali ne onaj prolazni koji održavaju suprotstavljene vojske naoružane kao nikad prije, spremne da budu bačene jedna protiv druge ili protiv pobunjenih proletera unutar svake zemlje. Komunizam želi pravi, organski mir koji će biti moguć jedino u besklasnom društvu nakon pobjede međunarodne revolucije.

Marksizam očekuje ekonomsku krizu. Ova kriza, ili oporavak koji ju slijedi, izazivanjem pogoršanja uvjeta radničke klase, može ju potaknuti da reagira organiziranjem na sindikalnom nivou i potaknuti njezinu borbenost. Također, kriza bi mogla stvoriti uvjete za kvantitativni rast partije i proširenje njezina utjecaja na radničku klasu. Upravo zato što implicira mogućnost povratka jedine klase suprotstavljene kapitalizmu na povijesnu scenu, partija željno iščekuje ekonomsku krizu, za razliku od buržuja, koji je se boje zbog moguće proleterske pobune i zbog propasti srednjih klasa.

Marksizam očekuje i imperijalistički rat. Ti ratovi potječu od nepopravljive, i s vremenom nepodnošljive ustrajnosti međunarodne ekonomske krize, koja ne dopušta nikakvo drugo rješenje unutar kapitalističkog načina proizvodnje osim neljudskog uništavanja robe i proletera. Imperijalistički rat čisti kapitalizam, makar samo privremeno, uspostavljanjem nove ravnoteže i podjele svjetskih tržišta. Na ruševinama tih tržišta, može se euforično krenuti u novi polustoljetni ciklus pljačke.

Ratna kriza prolazi kroz nekoliko faza: razdoblje pripreme, izbijanje rata, njegov razvoj i neposredno poslijeratno razdoblje. Revolucionarna partija nastojat će iskoristiti ekonomske krize i ratove, u svim njihovim različitim fazama, kako bi pokušala srušiti kapitalizam.

6. Dugi ratovi ne favoriziraju revoluciju

Revolucija će proizaći iz Trećeg svjetskog rata ako dođe do uzleta klasnog pokreta prije njegovog izbijanja. Ili će rat između država započeti i nastaviti svojim tokom, ili će izbiti građanski rat u kojem će buržoazija biti svrgnuta, pa do rata neće doći.

Vaganjem iskustva dvaju svjetskih ratova, naš pokret je došao do gore navedenih naznaka, ocjena i perspektiva budućeg povijesnog razvoja. Proleterska svjetska partija naišla je na prvi rat dok je još uvijek pokazivala znakove oportunističkih utjecaja unutar sebe. Lijeve frakcije su se snažno borile protiv tih utjecaja, ali da bi oni bili razotkriveni, klasa je morala proći kroz pakao rata u kojem bi gradualisti i reformisti sami sebe razotkrili kao koljače u službi buržujske domovine. Proletarijat je činio što je mogao u raznim zemljama, ponekad i herojski – ali to je bilo nedovoljno zbog nedostatka političkog vodstva.

Pobjeda je postojala u Rusiji, ali Oktobar je nastao iz kombinacije dvaju jedinstvenih uvjeta: opstanka feudalnog režima i niza vojnih poraza. Također je postojala još jedna neophodna pretpostavka za uspjeh revolucije – partija. Ta partija, osnažena iskustvom iz 1905., generalnom probom 1917. i sa zdravim marksističkim temeljima, uspjela je primijeniti ispravnu taktiku iskoristivši ratnu situaciju i poraz carske vojske, odnosno zagovarajući revolucionarni defetizam. Bilo je pobjede, ali je bila izolirana jer je ciklus u Europi, koji nije mogao napraviti puni krug u tako kratkom vremenu, bio prekinut: odnosno, osuda i poraz socijalno-izdajničkih stranaka, oporavak proletarijata od pridruživanja bratoubilačkom ratu, ponovno rođenje pokreta u povijesnim središtima kapitala i uništenje imperijalne buržoazije, bilo pobijeđene ili pobjedničke.

Drugi rat je stigao, koji naravno nije bio neočekivan od naše frakcije, ali ovoga puta uslijedio je nakon teškog poraza proleterskog pokreta, koji je bio osakaćen degeneracijom Treće internacionale od 1926. i pobjedom staljinizma i svjetske kontrarevolucije. U takvim uvjetima ne samo da su proleterske snage bile raspršene i bez vođe, već su bile izravno pritisnute u službu jedne buržujske fronte protiv druge u poznatim partizanskim blokovima.

Krize dvaju poslijeratnih razdoblja bile su popraćene povijesnim uvjetima koji su spriječili da se još uvijek velikodušne proleterske borbe razviju u revolucionarnom smjeru. Osnivački kongres Treće internacionale održan je 1919., a drugi, još značajniji po svom potvrđivanju teorije i programa, održan je sljedeće godine dok je formiranje nacionalnih sekcija tek trebalo biti dovršeno. Prekasno, ne samo u pogledu iskorištavanja ratnog stanja za revolucionarne ciljeve, nego i s obzirom na neposredno poslijeratno razdoblje, još uvijek opterećeno brojnim društvenim krizama i nemirima. Buržoazije raznih zemalja imale su dovoljno vremena za napade na štrajkove i ustanke koristeći socijal-izdajnike. U međuvremenu, Crvena armija nije uspjela zauzeti Varšavu, čije bi zauzimanje vjerojatno zapalilo revolucionarni plamen u srednjoj Europi. Sovjetski Savez je ostao izoliran, a revolucija je međunarodno propala.

Situacija na kraju Drugog svjetskog rata bila je još nepovoljnija jer su kontrarevolucionarni stavovi, ponašanje i odluke, kako klasnog neprijatelja tako i oportunista, postajali sve izraženiji. Pobjedničke buržoazije odlučivale su se za vojnu okupaciju poraženih zemalja, gušeći komunističke revolucije pri rođenju. Nedostajala je jaka avangarda koja bi mogla odbaciti političke koalicije, a u isto vrijeme degeneracija stranaka proizašlih iz Internacionale, koja više nije bila komunistička, dosegla je vrhunac.

Izbijanje rata stoga mora pratiti oživljeni proleterski pokret koji već postoji, kao i partija čvrsto utemeljena na marksističkim pozicijama. To su najbolji uvjeti koje Povijest može omogućiti, a na proletarijatu je da zna kako ih najbolje iskoristiti.

Rat koji ne rasplamsa pobjedničku revoluciju od samog početka, ili barem rano u svom tijeku, moći će se lakše intenzivirati i doći do kraja te tako udahnuti novi život kapitalizmu u njegovim smrtnim mukama. Tom lešu što još uvijek hoda, kapitalističkom sustavu, mora se zadati konačni udarac prije nego mu se iz proleterskih vena transfundira nova krv, odnosno prije nego što se pomladi u neljudskom razaranju rata i u posljedičnoj ekonomskoj "obnovi".

Rat, sam po sebi, rješava krizu kapitalizma i daje mu novi život. Rat kao najveći izraz krize zbog kontradikcija urođenih kapitalizmu, koje duboko potresaju unitarne proizvodne sustave, odnosno nacionalne države, može dati odlučujući poticaj revoluciji. Budući da je rat jedina opcija otvorena imperijalnim divovima za prevladavanje stagnirajućih uvjeta i izravnavanje tendenciozno padajuće krivulje profitne stope, te budući da rat nasilno preuređuje međunarodno tržište u potpunu korist pobjednika – ali i gubitnika – on predstavlja rješenje za očuvanje sadašnjeg modusa proizvodnje. Nema druge opcije.

U principu bismo također mogli priznati mogućnost uništenja ljudske vrste, što nam daje još veći poticaj da se pripremimo za komunizam.

Razlog zašto tvrdimo da proletarijat mora pokušati prekinuti rat na njegovom početku je ovaj: dugi rat nas objektivno i subjektivno tjera natrag; što se rat više razvija, manje su mogućnosti da mu se suprotstavimo revolucijom.

Ta generalna evaluacija nema implikacija na taktičkom polju, u kojem revolucionarni defetizam ostaje bitan u svim zemljama i na svim frontama.

Partija će ustrajati, kako u propagandi, tako i u svom djelovanju, u granicama koje dopuštaju odnosi sila među neprijateljskim klasama. Ustrajat će u svojoj defetističkoj taktici u legalnom i ilegalnom radu u vojsci, s ciljem boljeg iskorištavanja svake mogućnosti koju rat, kako se razvija, može još pružiti. Zapravo, čak ni u poslijeratnom razdoblju kapitalističke regeneracije, ne isključujemo situacije međunarodne nestabilnosti između pobjednika i gubitnika te unutarnjih društvenih kriza, posebno u poraženim zemljama, koje bi partija mogla iskoristiti za proleterski juriš.

Kao i uvijek, marksizam ne izražava proročanstva budućnosti, već izražava njene uvjete. To je znanost koja bilježi zakone koji povezuju događaje, a mi nikada nismo tvrdili da se pojedinačni događaji ne mogu nalaziti u ogromnom polju varijabilnosti. To se odnosi na prošle događaje jednako koliko i na buduće, a moguće je pogriješiti u vezi s drugim koliko i s prvim. Ako su uvjeti drugačiji, događaji će biti drugačiji.

U svakom slučaju, dužnost partije uvijek će biti da, među raznim mogućnostima koje postoje, naznači onu koja je najpovoljnija. Naše predviđanje, a ne proročanstvo, iz 1956. ostaje nepromijenjeno. Napisali smo: «Poslijeratno desetljeće napretka svjetske kapitalističke proizvodnje nastavit će se još nekoliko godina. Zatim, međuratna kriza, analogna onoj koja je izbila u Americi 1929. Socijalni pokolj srednjih klasa i buržujskih radnika. Oživljavanje pokreta svjetske radničke klase, odbacujući svakog saveznika. Nova teorijska pobjeda starih teza. Jedinstvena komunistička partija za sve države svijeta. Pred kraj dvadesetogodišnjeg razdoblja, alternative za teško stoljeće jesu: treći rat imperijalnih divova – ili međunarodna komunistička revolucija. Samo ako rat ne prođe svojim tijekom, imitatori će umrijeti!» (Programma Comunista, 10/1956).

Dvadesetogodišnji poslijeratni period se udvostručio zbog sporijeg tempa u napredovanju kapitalističke proizvodnje, ali alternative koje su bile iznesene za posljednje godine ovog "teškog stoljeća" ostaju iste.

7. Zadaće partije u različitim situacijama

Partija predviđa pojavu određenih uvjeta, ključnih razdoblja i čimbenika koji će ubrzati kapitalističku krizu (koja nužno vodi do rata) te omogućiti partiji da proširi svoj utjecaj na sve borbeniji proletarijat. U odnosu na tu mogućnost, odgoda izbijanja rata možda bi mogla biti povoljnija, ali takvo razmatranje nas neće odvesti u zagrljaj humanitarnog i međuklasnog pacifizma. Engels je također izricao slične nade. U to vrijeme revolucionarni razvoj proleterskog pokreta nije, u načelu i praksi, bio u suprotnosti s prisustvom socijalističkih parlamentarnih delegata, pa čak i s aktivnošću koja je vođena, čak i u hramu buržujske demokracije, s ciljem da primora državu da čini manje nepovoljne odluke za radničku klasu, a posebno da koristi parlament kao tribinu za revolucionarnu propagandu. Rat protiv Njemačke, tog sjedišta najnaprednijih jedinica svjetskog socijalizma, mogao je usporiti ovaj razvoj. To nije reformizam. Engels je otvoreno upozoravao buržujsku državu, održavajući na životu svijest u proletarijatu, da će barikade, u svoje vrijeme, biti postavljene.

U današnjoj situaciji, obnova pokreta u revolucionarnom smjeru vidjet će se u raširenoj proleterskoj obrambenoj reakciji, u ponovnom rađanju klasnih sindikalnih organa i u zamjetnom utjecaju partije na klasu i na njezine ekonomske organizacije, u kojim partija ima za cilj, prije svega, natjerati klasu da ispljuni sve ideologije i programe utemeljene na demokratskom djelovanju i korištenju buržujskih institucija.

U tim povijesnim uvjetima, priprema za rat ili njegovo izbijanje mogli su ponuditi najveće revolucionarne mogućnosti. U situaciji koja postane ekonomski i socijalno eksplozivna, prijetnja da se pošalju proleteri na frontu lako bi mogla započeti društveni rat. Partija se očito zbog toga ne bi prestala protiviti ratu kapitala.

Poklič "vi potegnite prvi" koji je Engels uzviknuo buržujima, koje znači: odgovorit će vam se oružjem da vas se svrgne; u danim trenucima možemo parafrazirati kao izazov: započnite regrutaciju i proletarijat će se dići, osvojiti vlast i završiti vaš rat. Proces je složeniji nego što se može činiti iz tog bojnog pokliča: imperijalistički rat bi se transformirao u građanski rat gdje god je to moguće jer bi u nekim zemljama vlast prešla u ruke proleterske partije. Započela bi epoha revolucionarnih ratova.

Zasigurno se takav izazov danas ne bi mogao poduzeti. Kad bi sada bile uvedene vojne iskaznice i ispaljeni projektili, izgledi bi bili problematični. Ali partija, koliko god danas smanjena u svojim dimenzijama zbog povijesne nužnosti, u takvom se slučaju ne bi ograničila samo na evidentiranje činjenica i njihovo tumačenje, nego bi, kao i uvijek, njihovim dešifriranjem nastojala uočiti mogućnosti, ma koliko minimalne, koje nudi treći svjetski rat koji je na svom početku bio neometan od strane proletarijata – to jest, proletarijata još uvijek nedovoljno organiziranog i još uvijek pod velikim utjecajem izdajnika.

Partija u ratnom vremenu, iako je znala da objektivni i subjektivni uvjeti koji omogućuju revoluciju i osvajanje vlasti ne postoje, nije se odrekla svojih zadaća čekajući bolja vremena, već je još jednom predložila ključne točke programa i korektnu taktiku, potencijalno prevodive u nedvosmislene slogane. Primjer toga može se naći u našoj Platformi iz 1945., sastavljenoj dok je rat još bio u tijeku. U tadašnjoj situaciji postojale su naoružane proleterske snage, malobrojne, ali značajne. Međutim, bile su u službi oportunizma i klasnog neprijatelja. Partijske snage bile su raspršene i njezin utjecaj na povijesne događaje bio je nikakav. Primarna potreba bila je njihova rekonstitucija na čvrstoj teorijskoj i programskoj osnovi, a to je bio glavni zadatak Platforme. Nadalje, nije bilo oklijevanja oko postavljanja karakterističnih temelja taktičke orijentacije uz one temelje iz teorije, prije svega, kako bi se izbjeglo da „neuređene i neočekivane reakcije u zadnji čas” postanu redoviti odgovor na „buduće” situacije. Dok se predviđalo da će putanja krivulje klasne borbe biti silazna, nije bilo načelnog isključivanja tog procesa: rekonstitucija partije, njen snažan utjecaj na klasu i promjene smjera proleterske borbe. U tu svrhu, partija je uspostavila određene taktičke točke koje su nedvosmisleno uokvirene u kontekstu revolucionarnog defetizma. To je bilo potrebno učiniti unatoč tome što nije bilo praktične primjene ni u sadašnjem, ni u poslijeratnom ciklusu, koji smo karakterizirali kao period oštre policijske kontrole nad proleterima od strane pobjedničke vojske u poraženim zemljama i od nacionalnih buržoazija kojima je pomagao staljinistički oportunizam.

Za Prvi svjetski rat, sastavljajući bilance prošlosti, došli smo do zaključka da se ne radi toliko o tome da smo promašili povijesni "autobus", koliko o činjenici da u teškom rasponu godina, koji je trajao između kolovoza 1914. i ranih dvadesetih, autobus proleterske moći nikad nije prošao. Usprkos tome, Ljevica, najprije kao struja, a zatim organizirana kao frakcija Socijalističke partije te na kraju na čelu Komunističke partije Livorna, nije pogriješila zbog pretjeranog optimizma ili voluntarizma (pod uvjetom da ima smisla razgovarati o ’greški’). Zapravo, boreći se unutar Socijalističke partije, Ljevica je partiji i proleterskim masama nagovještavala ispravan način napada na buržujsku tvrđavu, suprotstavljajući "stari" reformistički antimilitarizam s “novom” klasnom i revolucionarnom verzijom, koju je, braneći taktike s Lenjinom, nazvala revolucionarni defetizam.

Ljevica, u godinama kada je oseka revolucionarnog vala bila očita, nije prestala isticati ispravnu taktiku – čak i s kritične pozicije unutar Komunističke internacionale – koju treba primijeniti u potpuno kapitalističkoj Europi, izvlačeći više pouke iz krvavih poraza na Zapadu nego od briljantne pobjede u Rusiji.

U trećem svjetskom ratu, ako se ne ostvari povoljnija perspektiva, odnosno revolucionarni odgovor koji prethodi ratu ili se javlja na njegovim prvim znakovima – partija će, izbjegavajući bilo kakav voluntarizam, postati aktivna sila u granicama koje nameću povijesni uvjeti i odnosi klasnih snaga. To će činiti svojom kritikom, svojom propagandom i svojim indikacijama o taktičkim stvarima, koje neće biti promjenjive, ne "nove" u odnosu na "nove" događaje, nego već uspostavljene i dobro poznate militantnoj strukturi partije.

8. Defencizam i Intermedijatizam

Stav našeg pokreta prema imperijalističkim ratovima upisan je u taktici koju su sistematizirali Ljevica i Lenjin, pobijajući prije svega slogane koji, iako poprimaju revolucionarno ruho ili se pretvaraju da čuvaju navodne socijalističke pobjede, nisu ništa drugo nego načini održavanja buržujskog poretka.

“Defencistički” aspekt oportunizma leži u njegovoj tvrdnji da radnička klasa u sadašnjem društvenom poretku, unatoč tome što je klasa koju dominiraju i eksploatiraju više klase, riskira da vidi opće pogoršanje svojih uvjeta na sto i jedan način ako se ugroze određene karakteristike trenutnog društvenog poretka. Time smo desecima i desecima puta vidjeli kako defencističke hijerarhije proletarijata pozivaju na napuštanje klasne borbe kako bi se pomoglo braniti, u koaliciji s drugim društvenim i političkim silama na nacionalnoj ili svjetskoj pozornici, najraznovrsnije postulate: slobodu, demokraciju, predstavnički sustav, otadžbinu, nacionalnu neovisnost, unitarni pacifizam itd. Pritom odbacuju marksističke teze prema kojima jedna revolucionarna klasa, proletarijat, sve te oblike buržujskog svijeta smatra samo oklopom koje s vremena na vrijeme nosi kapitalistički privilegij; proletarijat zna da u revolucionarnoj borbi nema što izgubiti osim svojih okova. Taj isti proletarijat, pretvoren u upravitelja tobože dragocjenog historijskog naslijeđa i spasitelja propalih ideala buržujske politike, ‘defencistički’ je oportunizam predao svojim klasnim neprijateljima u razornoj krizi koja se razvila tijekom prvog i drugog imperijalističkog rata i to više porobljenog i bjednijeg nego ikad.

Jednako tako, odbacujemo svaki intermedijatizam, izraz pod kojim podrazumijevamo izgovor da se kao glavni i preliminarni cilj smatra primjena snage i napora revolucionarnog proletarijata, ali ne radi svrgavanja svojih klasnih ugnjetača, već radi ostvarivanja određenih uvjeta unutar sadašnjeg načina organizacije društva, koji bi mu ponudili povoljniji teren za kasnije pohode. U aspektu “intermedijatizma”, koji je komplementaran defencizmu, oportunistička korupcija više ne zagovara samo negativan aspekt očuvanja svih povlastica i privilegija koje proletarijat uživa i koje može izgubiti, već se pojavljuje pod ruhom sugestivnijeg aspekta o preliminarnim pobjedama, koje se mogu ostvariti djelovanjem u situacijama iz kojih bi proletarijat lakše mogao „doskočiti“ svojim glavnim osvajanjima. Sve to, da se razumije, uz uslužnu i srdačnu pomoć modernijeg i razvijenijeg dijela buržoazije i njenih partija. Marksistička avangardna partija, imajući kao svoj suštinski cilj precizno dešifriranje razvoja uvjeta povoljnih za maksimum klasne akcije, mora se posvetiti tijekom cijelog historijskog toka razvijanju i vođenju te akcije do pobjede, a ne izgrađivanju svojih intermedijatističkih, prijelaznih uslova.

Stoga, u slučaju rata, ne uzimajući u obzir niti održavanje niti obnovu uslova mira među državama, niti pobjedu jednog vojnog fronta nad drugim kao pretpostavku koju vrijedi braniti, niti oslovljavajući te događaje kao posredne korake koje treba poduzeti na putu prema socijalizmu, Partija neće obustaviti svoju klasnu borbu sve dok ne dođe do komunizma, niti će u odnosu na te ciljeve ulaziti u saveze s bilo kakvim strankama i slojevima buržujskog društva.

9. Revolucionarni Defetizam

„Marksist prepoznaje da je bilo progresivnih ratova, ali 1914., isto kao i 1939., bili smo suočeni, ne s progresivnim ratom, već s običnim sukobom između imperijalističkih eksploatatora. Dužnost svih socijalista bila je borba protiv SVIH vlada u SVIM zemljama. Štoviše, marksizam proglašava da je nemoguće okončati ratove bez ukidanja klasnih društava i bez pobjede socijalističke revolucije“.

Taj posljednji odlomak, izvučen iz nacrta jednog našeg teksta iz 1951. „prva je od teza o pacifizmu i istovremeno najvažnija. Ona poništava svaku mogućnost da marksizam-lenjinizam razmatra pokrete kojima je cilj suzbijanje rata, razoružanje, arbitraža ili pravna jednakost među nacijama (Wilsonova Liga, Trumanov UN). Lenjinizam ne kaže kapitalističkim silama: spriječit ću vas u započinjanju rata ili ću vas srušiti ako do njega dođe; on govori, znam jako dobro da sve dok vas ne svrgne proletarijat, bit ćete povučeni u rat htjeli – ne htjeli, a ja ću imati korist od te situacije intenzivirajući borbu da vas srušim. Epoha rata će doći kraju samo kada ta borba bude pobjedonosna u svim državama. Dok se naziru novi ratovi, ako se Marxove i Lenjinove dijalektičke kritike (koliko u doktrini, toliko i u političkoj agitaciji), zamjene besramnim iskorištavanjem naivnosti masa u odnosu na svetost Mira i Obrane, to neće biti ništa drugo nego raditi za oportunizam i izdaju. Protiv potonjeg, Lenjin se posvetio izgradnji nove revolucionarne Internacionale na ovim riječima, super hanc petram (na ovom „kamenu“): KAPITALIZAM I MIR SU NEUSKLADIVI. Današnjem pacifistu posvećujemo sažetu tezu Trećeg Kongresa (33., O zadaćama Komunističke Internacionale): Proturevolucionarni humanitarni pacifizam postao je pomoćna snaga militarizmu“.

Potvrđujemo da smo “jasno je, za potpunu suvremenu valjanost Lenjinove nauke o ratu, koja nije ništa drugo nego Marxova nauka, izražena u njezinom historijskom nastanku nakon Francusko-Pruskog rata i Pariške Komune, u kojoj su revolucionarni ratovi liberalnog ujedinjenja došli kraju: sve nacionalne vojske su otada ujedinjene protiv proletarijata!”

Prilikom izbijanja europskog konflikta 1914. „buržujima je odgovoreno da proleteri nemaju domovinu i da proleterska partija teži razbijanju unutarnjih fronti, a ratovi nude dobre prilike za to; da Partija ne vidi historijski razvoj u veličini ili spasenju nacija; da je na međunarodnim kongresima već bila uključena u razbijanju svih ratnih fronti počevši tamo gdje je najbolje mogla“. „Marksisti svakako ne odbijaju analizirati određene ratove, ali kakva god bila njihova procjena, ratovi se mogu pretvoriti u revoluciju jedino pod uvjetom da jezgra međunarodnog revolucionarnog klasnog pokreta, potpuno odvojena od politike vlade i kretanja vojnog osoblja, preživljava i ne ograđuje se od bilo kakvih teoretskih i taktičkih mogućnosti defetizma i sabotaže političkih, državnih i vojnih organizacija dominantne klase tijekom rata“. „Prava tradicija revolucionarnog (socijalističkog) krila, koje se poslije rata udružilo unutar boljševičke Internacionale, povezana je s direktivom da se ne odbacuje borba protiv buržujske moći i državnih sila, čak i kada su one uključene u rat i iskušane porazom; te širenju potencijalne međunarodne revolucionarne akcije ne vodeći računa o mogućnosti pomicanja vojne ravnoteže u korist neprijatelja“. „Lenjin je to izričito iskazao: naš zadatak jedino može biti ispunjen kroz transformiranje imperijalističkog rata u građanski rat“. „Od vremena Prvih međunarodnih kongresa ovog stoljeća, marksisti više ne vide ratove između kapitalističkih država kao fazu povijesnog razvoja koju treba dovršiti uz podršku socijalista, gdje god se oni pojavili, već kao “šansu za rušenje buržujske moći kroz društveni klasni rat”. S obzirom na izdaju tog pojma i dužnosti, Lenjin je neumoljivo radio na tom da ih vrati na svoje mjesto, a time i cijelu marksističku Ljevicu. Rat je potpuno imperijalistički; on nema progresivnih strana i aspekata; mora se zagovarati proleterska sabotaža svih država iza neprijateljskih linija“. „Kao i u Pariškoj komuni, također i u Lenjingradu, revolucija je dobivena marširanjem u suprotnom smjeru od ratnog fronta, ne pucajući na stranog neprijatelja u vojnoj i nacionalnoj borbi, već okretanjem istih ljudi i istih oružja protiv unutarnjeg neprijatelja, protiv vlade kapitala, protiv klasne moći buržoazije; “pretvaranjem nacionalnog rata u građanski rat.”

10. Protiv indiferentizma

U slučaju da Partija nije u poziciji da sruši sustav revolucijom (jer je proletarijat odsutan ili poražen), ona će ustanoviti koja je od raznih mogućnosti manje zlo uz primjenu prakse defetizma i “unutarnjeg neprijatelja”, tj. od dviju zaraćenih imperijalističkih strana, pobjeda jedne ili druge predstavljat će manje zlo. Što se tiče Drugog svjetskog rata, smatramo da bi manje zlo bila propast kapitalistički jačeg i žilavijeg čudovišta zvanog Washington. Generalno stanje odnosa interkapitalističkih sila nije mnogo drugačije danas i, budući da za revoluciju puno povoljnije uvjete donosi poraz uređenijih i moćnijih zemalja tijekom dekadentne epohe kapitalističkog sustava, u slučaju trećeg svjetskog rata, poraz Amerike bi bio manje zlo.

Ova teza ne podrazumijeva ikakav povratak u intermedijatizam druge vrste: tu se sigurno ne radi, kako pristaše indiferentizma u ovom polju to zamišljaju, o pritiskanju američkog ili ruskog dugmeta, time odbacujući - čak i ako je to moguće - pritiskanje gumba svjetske revolucije. Isprazni i pompozni indiferentizam, u odnosu na neljudske sile oslobođene u ratovima, uvijek je odlučno osuđen od strane svih revolucionarnih marksista, od Marxa do Lenjina do Ljevice talijanskog i međunarodnog komunizma. „Lenjin je bio potpuno svjestan činjenice da su Marx i Engels, osuđujući ratove od 1854.-1855. sve do 1870.-1871. ipak kontinuirano stajali uz određenu zaraćenu stranu nakon što je izbio rat“. Međutim, Lenjin opaža da su od tada Bebel i Liebknecht glasovali protiv ratnih obveznica prema savjetu Marxa i Engelsa, za razliku od njihovih nasljednika u Reichstagu 1914., koji su usred imperijalističke epohe prijevarno prešli preko činjenice da je feudalna Rusija ipak još uvijek na svojim nogama i da je njezin pad bio nužan. Zapravo, i trebalo je priželjkivati njen pad, no to nije značilo da se treba sklopiti savez s kaiserom u Berlinu, ili da odmetnik Plehanov sklopi savez s carom u Petrogradu. Samo buržuj i idiot, govori Lenjin, ne razumije da u svakoj zemlji revolucionari rade na tome da poraze vlastitu vladu. A historija je pokazala da se spomenute vlade mogu početi urušavati jedna za drugom.

Ustvari, također je dokumentirano da se u imperijalističkom ratu 1914. Lenjin odlučio za konkretno rješenje. Kada je u dogovoru sa njemačkom delegacijom putovao iz Züricha u zapečaćenom vlaku, sasvim je očekivano doživljen kao “zloglasni pruski agent Vladimir Lenjin”. Kasnije je postalo očito tko je to dobro shvatio, pruski agenti ili revolucionarni agent; isto tako i nakon Brest-Litovska. Rusija i Njemačka će obje na kraju propasti.

Marx je bio taj koji je stvorio izraz “najbolji rezultat” rata, a mi – kao i obično – samo ga ponavljamo, dok je Lenjin bio taj koji nam je dao koncept „manjeg zla” u ishodu ratova, koji se primjenjuje tijekom modernih i imperijalističkih ratova, u kojima podrška bilo kojoj zaraćenoj vladi biva otvorenom izdajom. U tekstu za rusku partiju 28. septembra 1914. kaže: „u trenutnoj situaciji ne možemo ustanoviti, iz točke gledišta međunarodnog proletarijata, poraz koje nacije iz ovih dviju zaraćenih grupa bi bio manje zlo za socijalizam“. Indiferentizam je stoga već mrtav i pokopan; dva ishoda rata, u kojem na obje strane suprotstavljamo defetizam i revoluciju, imat će različite učinke na daljnji historijski razvoj ako sadašnje sile opstanu; koje je onda pogodnije rješenje s revolucionarne točke gledišta? „Za nas, ruske socijal-demokrate (ime partije tada još nije promijenjeno) ne može biti dvojbe da sa stajališta radničke klase i radnih masa svih ljudi Rusije, manje zlo za socijalizam bio bi poraz carističke vlade“.

Sumiramo, za sada treći rat smatramo neizbježnim. Prvi, drugi i treći rat. Na obje strane fronta, predanost revolucionarnih komunističkih partija jest, kao i uvijek: nikakva podrška vladama i što više defetizma što je praktički moguće. Rat 1. – najbolji rasplet revolucije je da Rusija i Engleska obje propadnu. Prvi pad je potvrđen, ali drugi ne: pobjeda kapitalizma. Rat 2. – najbolji rezultat bio bi da Engleska i Amerika padnu mrtve. Nažalost, ni to se nije dogodilo: velika pobjeda za kapitalizam. Rat 3. Najbolji rezultat je da Amerika padne na leđa. Netko možda i može navesti argumente za suprotnu tezu, da je bolje da Rusija padne s obzirom na to da je Amerika glavni čuvar kapitalizma, a Rusija je glavni uništavač revolucionarnog komunizma. Prva daje kisik svom pacijentu dok druga imobilizira svog marksističkog “grobara”. Očigledno imbecilna teza jest: nije važno tko pobjedi.

11. Teze o taktikama

1) Taktike Partije za imperijalističke ratove oslanjaju se na Lenjinovu doktrinu revolucionarnog defetizma, na bezuvjetnu pa i jednostranu sabotažu rata, kako bi ga se pretvorilo u građanski rat, protiv vlastite vlade, za preuzimanje moći i uspostavljanja proleterske diktature. Oportunisti su oklijevali i postavljali uvjete oko toga tijekom dva svjetska rata, no konačna posljedica toga bila je: slanje proletarijata na pokolj radi obrane interesa klasnog neprijatelja.

Jedan od tih uvjeta bio je poziv na simultanu defetističku akciju na neprijateljskim frontama. To se činilo kao ekstremna pozicija, ali to je zapravo bilo nemoguće sprovesti i time je ta pozicija postala uvjet za odricanje od revolucionarne akcije i podršku ratu, koji je vodila njihova vlastita buržoazija. Naprotiv, trebalo je predvidjeti pad vlastite vlade i pripremiti se za akcije koje bi tome pogodovale čak i u samo jednoj zemlji.

Partija, čak i ako zbog nepovoljnog napretka klasne borbe prosudi da je revolucionarni nalet generalna nemogućnost, ona neće zbog toga promijeniti svoje taktike, nego će njihovom daljnjom primjenom osigurati samu sebe pa i mogućnost oživljavanja klasne borbe. Ta mogućnost revolucionarnog naleta nikada nije apsolutno isključena, kao ni pojava određenih povoljnih uvjeta koji se mogu javiti tijekom bilo koje faze rata: u pripremi, početku, razvoju, kraju i neposrednom poratnom periodu.

2) Partija, dok u principu osuđuje legalni pacifizam i upozorava proletarijat na njegovu nesigurnu budućnost i impotentnost ako bude klečao na oltaru Domovine i Obrane, potiče antiratne osjećaje koji postoje među proleterima i vojnicima, osjećaji koji se također nalaze i među pokretima i demonstracijama protiv rata, ali ih usmjerava prema defetizmu i revolucionarnom cilju. Partija će nastojati, i direktno i kroz svoj utjecaj na defenzivne ekonomske organizacije klase (u kojoj ona postoji kao frakcija), širiti propagandu protiv rata i njegovih posljedica te mobilizirati radničku klasu protiv istog. Sudjelovanje partije i komunista zajedno s drugim partijama unutar organizacija koje nisu isključivo ekonomskog tipa, mora biti isključeno. Primjer takvih organizacija su komiteti za mir, razoružavanje, prijateljstvo između naroda i slično. Partija neće obmanjivati proletarijat priznajući da se mir može održati bez revolucionarnog pokreta. Kapitalistički mir sigurno će doći, ali nakon što završi njegov ratni ciklus, njegova uništavanja, istrjebljenja i pljačke, on već sadrži sjeme budućeg rata između vladajućih klasa raznih zemalja. Trajni mir može biti osvojen jedino građanskim ratom protiv vlastite vlade i buržoazije i revolucionarnim ratom između država proleterske diktature i država buržujske diktature.

3) Partija osuđuje zahtjeve za razoružanjem država kao čistu iluziju; ona umjesto narodne milicije zagovara proletersku miliciju i afirmira nužnost vojno-tehničkog pripremanja klase, ilegalnih poslova i infiltriranja buržujske vojske radi pobune. Naš slogan nije odbijanje vojne službe kao što ga brane sitno-buržujski pokreti.

4) Štrajk i sindikalne organizacije iskonski su i temeljni alati proleterske klasne borbe. Samo borba za neposredna ekonomska poboljšanja uspijeva uzdrmati čak i najnazadnije dijelove eksploatiranih masa, dati im stvarnu edukaciju te, tijekom revolucionarnog perioda, u kratkom vremenu ih transformirati u armiju revolucionarnih boraca. Prošireni i borbeni defenzivni radnički pokret odlučujući je faktor u ustaničkom procesu, a među vojnicima to je slom discipline i infiltracija komunističke propagande.

Tijekom revolucija 1905. i 1917. u Rusiji, isprepletanje ekonomskih štrajkova s političkim štrajkovima, bliska poveznica dvaju oblika štrajkova, osiguralo je uspjeh pokreta. Kako bi proletarijat u potpunosti uspio izraziti svoju klasnu snagu radi preuzimanja političke moći, nužno je da veliki spontani klasni pokreti otpora i napada, kako ekonomskog tako i političkog, te pokreti civila i vojnika budu disciplinirani, kontrolirani i vođeni od strane revolucionarne partije, koja koncentrira svu njihovu energiju u jednu borbu za vrhovni cilj – preuzimanje državne moći. To je kompleksna dinamika koju Partija mora proučavati i predvidjeti jer u ekstremnim situacijama ona doslovno postaje glavno zapovjedno sjedište revolucije. Pitanje je očigledno zamršeno zbog činjenice da razni dijelovi pokreta međusobno utječu jedni na druge i razmjerno i nerazmjerno s obzirom na njihov rast i smjer; međutim nijedan od njih ne može ostvariti krajnji cilj samostalno, već samo stapanjem općeg klasnog pokreta s voljom i uvjerenjima partije.

5) Partija smatra određene reakcije na rat neadekvatnim čak i ako se pojave isključivo u svrhu sprječavanja rata, radi podizanja i širenja raznih oblika pobune. Te reakcije mogu biti instinktivne, individualne ili kolektivne klasne reakcije, a oblici pobune mogu biti odbijanje vojne službe, bijeg ili dezertiranje. Takve reakcije pojedinaca ili masa, čak i ako su spontane, izražavaju odbijanje proletarijata da šalje svoje vlastito meso imperijalističkom mesaru, ali same po sebi mogu voditi samo odlaganju oružja i raspršivanju proleterskih sila koje trebaju biti oružane snage revolucije. Partija bi snažno podržala rascjepkavanje vojnih postrojbi i napuštanje fronte s ciljem da se te sile, koje će biti organizirane i disciplinirane radi građanskog rata protiv svojih vlada, pošalju na domaću frontu. Svojim akcijama i propagandom, Partija neće poticati vojnike da odbace svoja oružja, nego da ih čvrsto drže kako bi ih mogli uperiti u unutrašnjeg neprijatelja u pravom trenutku.

Samo se kroz legalnu i ilegalnu intervenciju u vojsku – s ciljem organiziranja komunističkih ćelija, a potom i vojnih jedinica – mogu ostvariti sljedeći fenomeni: dio buržujske vojske prelazi pod zastavu revolucije ili se postigne njena neutralnost u društvenom sukobu. Istovremeno može doći do širenja jednog fenomena, koji je spontano bio široko rasprostranjen tijekom Prvog svjetskog rata – bratimljenje između vojnika neprijateljskih vojski, koje komunisti moraju organizirati tako da idu dalje od organiziranja njegovog prvobitnog oblika – vojnog štrajka.

6) Druga pozicija koju odbijamo potječe iz pogrešno interpretirane marksističke pozicije. Ona tvrdi da prema procjeni „manjeg zla“ među mogućim buržujskim rješenjima ratne krize, da odgovarajući i aktivno taktički stav nužno slijedi, tj. ako se uvjeti u skorijem vremenu prosude nepovoljnim za uspjeh proleterske revolucije, Partija bi morala favorizirati, a ne ometati pobjedu jednog buržujskog fronta nad drugim kako bi osigurala bolje uvjete za obnovu klasne borbe nakon rata. To je put izdaje, koji u najočajnijim oblicima intermedijatizma vodi k spašavanju kapitalističkog sistema.

7) U slučaju rata, stav Partije prema oportunizmu ostaje nepromijenjen. Naime, borba protiv oportunizma i njegovih organizacija mora se istaknuti zato što bi mu rat mogao omogućiti bolju „ljevičarsku“ kamuflažu pozivajući proletere da odu u rat radi obrane postignutih ciljeva u svrhu postizanja još naprednijih ciljeva na putu prema socijalizmu.

Čak i ako rat uspije slomiti jedinstvo oportunističkog stava u određenim zemljama, jer svaki oportunizam staje na stranu vlastite buržoazije i imperijalističkog bloka, to samo po sebi ne znači da oportunizam slabi. Njegov utjecaj na radničku klasu će se povećavati ili smanjivati u odnosu na razvoj klasne borbe i većem ili manjem sljedbeništvu Partije među klasom. Taj bi štetni utjecaj postao još ozbiljnijim ako uspije, kao u Drugom svjetskom ratu, u svojoj igri da usmjeri proleterske oružane sile protiv vlastitih nacionalnih vlada, ali ne da ih zamijeni proleterskom diktaturom, nego s drugačijim buržujskim vladama, koje oportunisti podmeću kao „progresivne“ samo kako bi osigurali svrstavanje na pro-ruski ili pro-američki front.

Tijekom Prvog svjetskog rata, Druga internacionala, u kojoj je oportunizam dominirao, raspala se, a internacionalna ljevica s Lenjinom, okrenula se prema ponovnom osnutku svjetske proleterske organizacije. Međutim, taj organizacijski kolaps nije bio dovoljan da eliminira bastardizirajući utjecaj oportunizma jer je osnivanje Komunističke internacionale sa svojim nacionalnim sekcijama stiglo vrlo kasno.

Drugi svjetski rat započeo je bez revolucionarne marksističke partije na historijskoj sceni i oportunizam, u sjeni Staljina, predstavio se pod lažnom komunističkom krinkom i nekažnjen naredio proletarijatu da još jednom podnese žrtvu u imperijalističkom ratu, a u korist neprijateljske klase.

Suočeni s trećim ratom, moramo biti još jasniji, ako je to i moguće, kod razlikovanja „centrističkih“ organizacija, koje u ključnim trenucima neizbježno prestaju oscilirati između dviju strana i pridruže se redovima patriotizma i svete nacionalne zajednice.

8) Partija predviđa potrebu za revolucionarnim ratom nakon osvajanja moći u jednoj ili više zemalja. To znači da će njen zadatak biti organiziranje crvene armije koja će biti sposobna poraziti domaće buržujske vojske i suočiti se vojskama ostalih buržujskih zemalja. To će biti vrijeme pravednog rata radi obrane diktature proletarijata i za širenje revolucije u zemljama koje su još uvijek pod dominacijom kapitala, svevremeno održavajući bliske veze s klasnom borbom tih zemalja, koju vodi svjetska komunistička partija.

Taj, i samo taj rat, bit će posljednji od svih ratova u tisućljetnom ciklusu klasno podijeljenog čovječanstva.