Premda još ne možemo procijeniti historijske posljedice pokolja koji se upravo bliži kraju, možemo ga barem donekle objektivno pregledati sa socijalističkog stanovišta.

Govori se da se balkanski narodi bore za civilizaciju, slobodu i nezavisnost naroda; prihvaćeno je poput neupitne dogme da će nestanak Turske s karte Europe predstavljati zdravu osnovu za ekonomski i društveni razvoj istoka, te da socijalisti stoga moraju pozdraviti takav rezultat. Ambiciozan potez četiriju [balkanskih] državica tako je pred zapanjenom europskom publikom istovremeno preuzeo historijsku fizionomiju križarskog rata i revolucije. Njime su se zanosili kršćani i republikanci, nacionalisti i socijalisti, svi zajedno se takmičeći u pozdravljanju rata.

Ali rijeke krvi i vatre koje su počele ploviti zemljama devastiranim u jednom od najbrutalnijih ratova u skorijoj povijesti mogu biti stimulirajuće za nacionalisti i teoretičare masakra, no mi ih možemo samo proklinjati i iskoristiti kao upozorenje za budućnost.

* * *

Ovdje se historijski problem postavlja pred nas u svojoj punoj težini: kakav stav socijalisti moraju zauzeti po pitanju tzv. „ratova za nezavisnost“, kojima se neka potlačena nacija želi osloboditi tuđinskog jarma?

Neki bi rekli: povijest nas uči da je nacionalna sloboda preduvjet razvoja kapitalističke buržoazije, pa time i razvoja klasne borbe koja vodi u socijalizam, zbog čega socijalisti na oslobodilačke ratove moraju gledati pozitivno.

Raspravit ćemo ovaj zaključak, koji je gotovo sofizam, s vrlo skromnom namjerom da uzdrmamo osnove jedne prečesto prihvaćene predrasude.

Za početak, premisa da je buržoaziji potrebna „nacionalna sloboda“ za razvoj nije ispravna. Buržoazija treba samo preuzeti Državu iz ruku feudalne oligarhije i instalirati demokratski politički režim. Budući da je suradnja širokih masa potrebna za postizanje tog cilja, buržoazija će pokušati učiniti ovu borbu popularnom tako što će joj dati – u situacijama u kojima aristokracija pripada naciji ili rasi koja nije autohtona tome području – patriotski sadržaj.

Tako je, primjerice, u Italiji i Njemačkoj osvajanje vlasti od strane buržoazije, kao nadnacionalno pitanje, dovršeno ratovima 1859. i 1866. U Francuskoj je pak borba između aristokracije i buržoazije imala revolucionarni karakter i temeljnu fizionomiju građanskog rata. Pritom valja imati na umu da ovi primjeri imaju relativnu vrijednost, budući da se povijesne činjenice ne uklapaju uvijek savršeno u zadane kalupe.

Nadalje, budući da su koncepti rase i nacionalnosti tako historijski i geografski elastični, oni se uvijek dobro prilagođavaju interesima oligarhijskih kapitalističkih grupa, već prema potrebama njihovog ekonomskog razvoja. Tek nakon što se prašina slegne, ulizivačka historiografija može početi rekonstruirati fantastične, sentimentalne motive i stvarati patriotsku i nacionalnu tradiciju, koja je prepredenoj buržoaziji tako korisna kao protuotrov klasnoj borbi.

No Partija koja predstavlja radničku klasu mora stvari sagledati detaljnije. Mi vidimo da iredentizam nije ništa drugo doli lukava reakcionarna smicalica. Čak i s gledišta – da ga još jednom analiziramo – koje tvrdi da buržoazija mora ganjati svoj razvoj itd., nema opravdanja za iredentizam. Nica i Trst su značajnije industrijalizirani od velikog dijela Italije.

* * *

Ovdje ne radimo usporedbu s Balkanom. Prihvaćamo kao činjenicu da su Bugarska, Srbija, itd. civiliziranije od Turske. Postoji li možda, na temelju toga, neko pravo na oružano osvajanje teritorija pod kontrolom slabije civilizirane države?

Pritom ne postavljamo pitanje je li rat u takvom slučaju pravedan ili nepravedan; povijest se ne opravdava, ona se promatra. Mi tek raspravljamo o poziciji koju revolucionarna klasna partija mora zauzeti u takvim sukobima.

Treba li partija podržati rat kako bi ubrzala razvoj buržoazije u zemlji koja je još feudalna?

Naš je odgovor ne, i pozdravljamo herojski stav onih srpskih i bugarskih drugova koji su se suprotstavili ratu.

U stvari, ovo je prvi razlog: rat potencijalno može biti od koristi razvijenijim narodima, ali obratno je također moguće, s obratnim rezultatima – čak i prema teoriji ratnohuškačkih socijalista (?) bissolatijevskog ⁽¹⁾ tipa. Ova je nesigurnost sama po sebi dovoljna da okrene svakog stvarnog prijatelja napretka protiv oružanog sukoba. Osim ako, naravno, još uvijek ne vjeruju u Boga. Ali demokracija, uz dovoljno vremena i... podmitljivosti, može potonuti tako duboko.

S druge strane, čak i ako sukob rezultira osiguravanjem veće slobode za narode na osvojenom teritoriju, ništa nam ne dokazuje da će nastati i bolja pozicija za razvoj socijalizma. Evo zašto:

1. Ojačat će prestiž dinastičkih, vojnih, a ponegdje i svećeničkih oligarhija (u državama koje su vodile rat).
2. Intenzivirat će se nacionalizam i patriotizam, koji odgađaju organiziranje proletarijata u internacionalističku klasnu partiju.
3. U poraženoj zemlji će doći do jačanja međuetničke mržnje i do želje za osvetom nad narodom koji je jednom bio dominantan, a danas je potlačen – uz pretpostavku da neće biti u potpunosti uništen.
4. Ostaju nam vrlo strašne činjenice degeneracije naroda nakon što im zdravi muškarci budu decimirani ratom, depopulacije uzrokovane masakrima, bolestima, glađu, itd. i golemog uništenja bogatstva, s posljedičnom ekonomskom krizom i nemogućnošću razvoja industrije i poljoprivrede zbog manjka kapitala i radne snage.

Iz toga slijedi da je ideja da rat ubrzava dolazak socijalističke revolucije tek vulgarna predrasuda. Socijalizam se mora protiviti svim ratovima, pritom izbjegavajući prepredene distinkcije između osvajačkih i oslobodilačkih ratova.

Preostaje nam ukloniti i jednu sentimentalnu primjedbu: „Dakle želite produžiti trenutno stanje stvari i tursko ugnjetavanje kršćana? Ali to je socijalizam reakcionara!“

* * *

U globalu, o povijesti se ne smije raspravljati na temelju sentimentalnih predrasuda. Usprkos tome, suprotstavit ćemo ovim komentarima neka naša razmatranja. Zla se ispravljaju otklanjanjem njihovih uzroka. Bilo bi pretjerano reći da je uzrok nestabilnosti Balkana isključivo turska vlast. Postoje i brojni drugi razlozi – ambicije najistaknutijih među onim podlim starim zemljama koje oduvijek potpiruju vatru međunacionalne mržnje; intervencija civilizirane Europe, koja je dolje slala fratre, svećenike i.

(1) - Leonida Bissolati (1857.-1920.), član Talijanske socijalističke partije (PSI); podržao rat s Turskom (1911.) zbog čega je i izbačen iz partije. Kasnije podržavao i sudjelovanje u klaonici Prvog svjetskog rata.