Partija i rat

Marksizam odbacuje apstraktne i nezadovoljavajuće procjene pacifista i anarhista prema kojima se treba protiviti svim ratovima, samo zato što su oni tako ubojiti i bestijalni, već u skladu s doktrinom na koju se nakon Marxa i Engelsa nadovezao Lenjin, opravdava ili osuđuje svaki rat zasebno, na temelju njegovog temeljnog historijskog značenja. Odbijanje uzimanja oružja, kao ekspresija borbe protiv militarizma i rata u globalu, idealistički je i metafizički potez. Antiratni stav za nas je historijski, a ne moralno motiviran. Ukidanje rata kao takvog nije naš slogan. Rat je jedna od činjenica koje određuju stadije uspona i padova kapitalističkog ciklusa: ukidanje rata ne znači ništa drugo doli zaustavljanje tog ciklusa revolucionarnim rješenjem. Biti nekritički protiv rata, koji je nepromijenjiva karakteristika klasnog društva, je poput toga da želimo ukinuti zimu jer nam je prehladna. Takva pozicija nije realistična, a možda je i kriminalno reakcionarna i kolaboracionistička. Da se zadržimo na metafori – rješenje leži u preseljenju na drugi planet, odnosno u komunizmu.

Rat u suvremenom svijetu ima različita značenja za marksizam, određena društvenom i ekonomskom situacijom, te stoga i Partija prema ratu zauzima različita stajališta.

Epoha koju je otvorila velika Francuska revolucija 1789. godine može se shematski podijeliti u periode kojima korespondiraju različiti tipovi ratova i različit odnos marksista prema njima.

U prvoj fazi: ratovi nacionalnog oslobođenja – revolucionarni i progresivni, budući da svrgavaju feudalni režim. Proletarijat ih podržava, iako im buržoazija za to često zahvaljuje represijom. U Europi ova faza završava s Pariškom komunom.

U drugoj fazi, do 1914: nema više savezništva s nacionalnom buržoazijom. Proletarijat mora ciljati na preuzimanje vlasti i odbijati imperijalističke i osvajačke ratove. Valja se boriti protiv buržoazije, no to se uspješno događa jedino u Rusiji, zbog izdaje socijalpacifista pretvorenih u socijal-patriote.

U trećoj fazi: revolucionarni rat, čiji je jedini uspješni primjer bila socijalistička Rusija. Marksizam ne samo da ne odbija mogućnost takvog rata, već ga smatra potrebnim i progresivnim: takav rat može započeti kao obrambeni rat protiv invazije od strane kapitalističke zemlje ili kao ofenzivni rat protiv države koja je još uvijek kapitalistička, a kako bi se podržala i ohrabrila komunistička revolucija. U oba slučaja se nacionalni aspekt ne treba uzimati u obzir (čak i ako je proleterska država samo jedna), već treba razmatrati samo internacionalni aspekt vojnog sukoba između armija suprotstavljenih klasa, jer je takav rat tek dio svjetskog građanskog rata između proletarijata i buržoazije.

Lenjin 1914:

«Imperijalizam je onaj stadij kapitalizma u kojemu se, nakon što je izvršio sve što je mogao, počinje kretati prema propasti. To je posebna epoha, ne u mislima socijalista, već u stvarnim odnosima. Započinje borba za raspodjelu preostalih porcija. Posljednji je to historijski zadatak kapitalizma. Ne možemo reći koliko će dugo ova epoha trajati. Moguće je da će biti i nekoliko ovakvih [imperijalističkih] ratova, ali moramo doći do jasnog razumijevanja da su ovi ratovi poprilično drugačiji od onih koji su se vodili ranije, te da su se, shodno tome, promijenili i zadaci koji stoje pred socijalistima» (Radovi, XXXVI: 297‑302).

Dva imperijalistička rata devastirala su svijet, i u oba su slučaja socijal-izdajnici dali proleterima „marksističko“ objašnjenje za to što ih guraju pod zastave koje nisu njihove. Tako su Prvi svjetski rat prozvali „obrambenim“. Frakcije međunarodne ljevice, uključujući Lenjina, Liebknechta i talijansku ljevicu, odgovorile su da je sintagma „obrambenog rata“ za marksiste čak i prije 1870. godine označavala ratove kojima se razvijala kapitalistička forma, dok je rat 1914. s druge strane imperijalistički rat između potpuno razvijenih kapitalističkih režima, te da je stoga pozivanje na obranu bilo koje domovine u takvoj situaciji ravno izdaji. Isti su ti socijal-izdajnici nazvali Drugi svjetski rat ratom prve spomenute vrste, ratom za nacionalno oslobođenje, ali i ratom treće vrste, onim proletersko-revolucionarnim, čime su u buržoasko-demokratskim režimima implicitno vidjeli širitelje socijalizma i njegove branitelje od nacističke Njemačke.

S razvojem kapitalizma na planetarnoj skali, ratovi nisu samo neizbježni, nego i prijeko potrebni za održavanje sistema. Mogu li buržujske vlade i njihovi vođe spriječiti ratove? Ne mogu – ne mogu ih ni uzrokovati ni spriječiti. Nema „zlikovaca“ ili ludih vođa, navodno odgovornih za izbijanje ratova. Naravno, buržujski mediji i literatura žele upravo na taj način objasniti ratove, pripisujući ih psihičkim problemima raznih Hitlera, Staljina, sitnih diktatora na raznim kontinentima, ili danas Putina.

Ranije se vjerovalo – a i danas je tako – da razumne buržoazije neće trčati prema samoubojstvu. To je još uvijek najraširenija zdravorazumska pretpostavka koja, zapravo, ne odstupa od teza koje je svojevremeno autoritativno podržavao Kautsky (premda u manje banalnoj formi), a prema kojima uvijek postoji mogućnost da vladajuća buržoazija, na istoj osnovi kapitalističke proizvodnje, bira između politike rata i politike mira. Protiv takve smo beskorisne teze 25. listopada 1914. u L’Avanguardiji, časopisu tadašnje Socijalističke omladine, objavili tekst pod naslovom Jučerašnji socijalizam prije današnjeg rata, u kojemu smo se u potpunosti složili s Lenjinovim tadašnjim i kasnijim tezama i ustvrdili:

«Ali ključno je za socijalistički koncept... to da vladajuća klasa kapitalističkog režima ne može vladati i obuzdavati sile koje oslobađaju današnji proizvodni odnosi, nego ostaje žrtvom određenih neizbježnih kontradikcija postojećeg ekonomskog režima koji ne zadovoljava potrebe velike većine čovječanstva. Veličanstvena marksistička slika kapitalističke proizvodnje naglašava ove kontraste i nemogućnost buržoazije da njima dominira. Budući da instrumenti proizvodnje i razmjene još uvijek nisu socijalizirani (...) slijedi da moderni život ne predstavlja nastavak evolucije prema višoj civilizaciji, nego pravac fatalne parabole koja će, kroz izoštravanje klasne borbe i pogoršavanje životnih uvjeta radnika, rezultirati konačnim kolapsom buržoaskog režima (...) Paralelno s ovim procesom, za kojega se vladajuća klasa priprema iako neće biti sposobna izbjeći svoj historijski suicid, svjedočimo još jednom apsurdu. Razvoj sredstava proizvodnje na ekonomskom, širenje kulture na intelektualnom i demokratizacija država na političkom polju, umjesto da rezultiraju zaustavljanjem ratova i razoružanjem bratoubilačkih armija, vode prema intenzifikaciji vojnih priprema. [Možemo se zapitati je li ovo napisano 1914, ili 2022?] Je li ovo atavizam prošlih vremena, povratak stoljećima barbarstva, ili je to ipak jedna od osnovnih karakteristika modernog, buržoaskog, demokratskog društvenog uređenja?».

Lenjin je gotovo istovremeno – i pritom potvrđujući identičnost svoje pozicije s onom međunarodne ljevice, čak i kada jedni drugih nisu bili svjesni – u jednom od svojih pisama Šljapnikovu, datiranom 14. studenog 1914. napisao:

«Što se tiče široko korištene riječi „mir“, griješiš ako misliš da buržoazija ne želi ni čuti za nju. Danas sam čitao engleski Economist. Mudri buržuji jedne napredne zemlje su za mir (naravno, kako bi ojačali kapitalizam). Ali ne smijemo dopustiti da nas se stavlja u isti koš sa sitnim buržujima, sentimentalnim liberalima itd. Era bajuneta je započela. To je činjenica; slijedi da se i mi moramo boriti takvim oružjem. Jednog od ovih dana slogan mira će preuzeti njemačka buržoazija, a osobito oportunisti. Moramo stajati uz poklič revolucionarnog proletarijata, sposobnog boriti se za vlastite ciljeve – a to je građanski rat. I to je vrlo konkretan poklič, koji jedini bez greške otkriva glavne trendove: ili za proleterski, ili za buržoaski cilj» (Radovi, XXXVI: 307‑309).

«Pacifizam, promoviranje mira u apstraktnom smislu, jedan je od načina zavaravanja radničke klase. Pod kapitalizmom, a osobito u njegovom imperijalističkom stadiju, ratovi su neizbježni (...) U današnje vrijeme mirovna propaganda koju ne prati i poziv na revolucionarnu akciju masa može samo širiti iluzije i demoralizirati proletarijat, jer bi zbog nje proleteri mogli pomisliti da je buržoazija humana, čime bi se pretvorili u igračku u rukama tajne diplomacije sukobljenih strana. Konkretno, ideja tzv. demokratskog mira koji bi bio ostvariv bez niza revolucija je u svome korijenu pogrešna» (Radovi, XXI: 158‑164).

Posebice je danas, kada mistika mira predstavlja abecedu svakog plaćenika u službi buržoaskih interesa, potrebno utvrditi da pacifizam i šovinizam uopće nisu jedan drugome suprotstavljeni, te da su najvjerniji branitelji ugroženih domovina upravo propovjednici „univerzalnog mira“.

«Oportunizam znači žrtvovanje temeljnih interesa masa privremenim interesima beznačajne manjine radnika ili, drugim riječima, stvaranje saveza između sekcije radništva i buržoazije, usmjerenog protiv proleterske mase. Ovaj je rat [Prvi svjetski] učinio takav savez savršeno očitim i neizbježnim. Oportunizam se stvarao desetljećima u posebnim uvjetima perioda razvoja kapitalizma, kada je jedan sloj privilegiranih radnika postao (takoreći) „buržujiziran“ svojim relativno mirnim i kulturnim životom, uz mrvice sa stola koje su im bacali nacionalni kapitalisti i na taj ih način izolirali od bijede, patnje i revolucionarne strasti osiromašenih masa. Imperijalistički je rat izravni nastavak i kulminacija takvog stanja stvari, jer ovo je rat za privilegije velikih sila, za novu raspodjelu kolonija i dominaciju nad drugim nacijama. Obraniti i ojačati svoj privilegirani položaj radničke „sitne buržoazije“ ili aristokracije (i birokracije) – upravo je to prirodni ratni nastavak sitnoburžoaskih oportunističkih nadanja i s njima vezanih taktika, upravo je takva ekonomska osnova današnjeg socijal-imperijalizma» (Propast 2. internacionale, XXI: 242‑243).

Upravo stoga što svaka revolucionarna borba treba vrlo precizne ciljeve, moramo biti iznimno oprezni oko svakog slogana koji možda poziva na revolucionarnu borbu protiv rata, ali taj poziv ne nastavlja do nužne zaključka – defetizma. To je oportunistička pozicija „maksimalističkog“ tipa, koji izbacivanjem „revolucionarnih fraza“ unosi zabunu u redove partije. Taj je oportunizam tipičan za revolucionarne fraze, jednako opasan i zarazan kao onaj koji poziva radnike na obranu „domovine“. U članku iz lipnja 1915. Lenjin je rekao o takvim trulim oportunistima:

«Razlog zašto šovinisti odbijaju defetistički ’slogan’ leži u tome što jedino taj slogan implicira i konzistentan poziv na revolucionarnu akciju protiv vlastite vlade u vrijeme rata. Bez takve akcije, milijuni ultra-revolucionarnih fraza poput one o „ratu protiv rata i uvjeta“ itd. nisu vrijedni ni pišljiva boba» („Poraz vlastite vlade u imperijalističkom ratu“, Radovi, XXI: 276).

Primjedbi da bi takva jasna pozicija mogla otuđiti iskreno revolucionarne sile mora se odgovoriti time da je svako razumijevanje revolucionarne akcije moguće jedino ako se takve akcije iniciraju i razvijaju. Lenjinovim riječima: «Ovo, međutim, ne može biti postignuto bez želje za porazom vlastite države i bez davanja podrške tom porazu» (Radovi, XXI: 279).

Partija

Komunistički stav prema imperijalističkom ratu proizlazi iz njegove opće pozicije prema kapitalizmu: on želi njegovo potpuno uništenje. Ekonomske krize i ratovi koji ih prate poluge su koje se mogu koristiti da se sruši. Marksizam ne vidi vječni kapitalistički mir i prosperitet: i jedno i drugo su nužne pretpostavke sve dubljih kriza i sve razornijih ratova. Komunizam, naravno, želi mir, ali ne prolazni mir koji održavaju suprostavljene vojske naoružane kao nikad prije, spremne da budu bačene jedna protiv druge ili protiv proleterskih pobunjenika unutar svake zemlje. Želi pravi, organski mir, moguć u besklasnom društvu osvojenom međunarodnom revolucijom.

Za razliku od buržoazije, koja tvrdi da teži miru povećanjem vojnih izdataka – povećanjem koje je, da pređemo na današnju situaciju, počelo mnogo godina prije ruskog napada na Ukrajinu – marksizam očekuje ekonomsku krizu. Kriza, odnosno ekonomski oporavak koji ju slijedi, uzrokujući pogoršanje stanja radničke klase, može klasu potaknuti na reakciju i organiziranje na sindikalnoj razini i potaknuti njezinu borbenost. Također može stvoriti uvjete za kvantitativni rast partije i za širenje njezina utjecaja na radničku klasu. Upravo zato što implicira mogućnost povratka na povijesnu scenu jedine klase koja se protivi kapitalizmu, partija dočekuje ekonomsku krizu s radošću. Za razliku od buržoazije, koja je se boji i zbog moguće proleterske pobune i zbog propasti svojih srednjih klasa.

Marksizam također predviđa imperijalistički rat. U njegovu je ishodištu nepopravljiv i nepodnošljiv nastavak međunarodne ekonomske krize, koja više ne dopušta da se iz omče hiperprodukcije izvuče ijedno drugo rješenje unutar kapitalističkog načina proizvodnje osim golemog uništenja robe i proletera. Imperijalistički rat čisti račune kapitalizma, uspostavlja, iako privremeno, novu ravnotežu i novu podjelu svjetskih tržišta, te na svojim ruševinama dopušta euforični početak novog polusekularnog ciklusa pljačke.

Iz trećeg rata izniknut će revolucija ako prije njenog izbijanja uskrsne klasni pokret. Nakon početka, rat između država se ili nastavi razvijati ili izbija građanski rat i buržoazija je svrgnuta prije nego što rat “klikne”. Dakle, revolucionarno rješenje nastaje ako je postojao prethodni rad, od strane partije, na pridobivanju snažne manjine simpatizera unutar proletarijata.

To je bilo moguće u Rusiji 1917., gdje se između februara i oktobra klasa okrenula prema Partiji, prepoznajući je kao jedinog branitelja svojih interesa, među kojima je bio i kraj imperijalističkog rata. Isti proletarijat, također, nije oklijevao boriti se za obranu domovine socijalizma.

No ruski primjer nije se mogao slijediti u drugim zemljama, zbog slabosti Rusije, koja nije mogla ostati revolucionarna bez veze s metropolama zemalja s razvijenijom ekonomijom. Dakle, bilo je mjesta za izdaju i poraz revolucije, bez obzira na to tko su bili ljudi koji su je ostvarili. Ali isti lažni komunistički pokreti uspjeli su povesti proletarijat u Drugi svjetski rat, a da ovoga puta nisu stvorili istinski revolucionarne masovne pokrete.

Nakon toga imamo 80 godina ratova koje je kapital vodio u svakom kutku svijeta da bi potvrdio svoje interese, buržoaske bande koje kupuju političare, stvaraju vojske, pokreću masakre različitih veličina, sve kako bi stekli komercijalne prednosti, iskorištavali resurse, prisvajali višak vrijednosti iz dijelova stanovništva (i mogućnost monopola na jeftinu radnu snagu), osvajali teritorije ili favorizirali komadanje postojećih država korištenjem razlika u vjeri, jeziku ili etničkoj pripadnosti. Većina tih ratova ne dobiva nikakvu pažnju, za razliku od rata u Ukrajini, niti ikakvu pomoć ili suosjećanje stanovnika bogatih zemalja. Koga briga? Mediji nam ne žele govoriti o patnjama čitavog stanovništva, ne samo zbog izravnih ratnih šteta, već i zbog istrebljenja glađu i epidemijama, te zbog izbjegličkog života milijuna nedužnih ljudi. Prema različitim izvorima [warnews.it, hiik.de i acleddata.com], od svibnja 2020. u svijetu se odvija najmanje 25 ratnih aktivnosti različitog intenziteta.

Ovo su samo naizgled lokalni ratovi, iza svakog od njih stoje imperijalne zemlje.

Rat koji nije izazvao vatru pobjedničke revolucije u svom "naletu" ili u svom prvom razvoju, lakše će se razviti i završiti, dajući novu snagu agonizirajućem kapitalizmu: lešu, kapitalističkom sustavu koji još uvijek hoda, mora se zadati posljednji udarac prije nego što se nova krv prolije iz proleterskih vena, prije nego što nađe novu mladost u golemim ratnim razaranjima i u posljedičnom gospodarskom oporavku preko "obnova".

Rat sam po sebi rješava krizu i preporod kapitalizma. Kao najviši izraz krize zbog proturječnosti svojstvenih kapitalizmu, koji iz dubine potresa unitarne sustave proizvodnje koji su nacionalne države, može biti odlučujući poticaj u smjeru revolucije. Kao jedina mogućnost koja se nudi imperijalnim čudovištima da prevladaju uvjete stagnacije i isprave opadajuću krivulju profitne stope, u nasilnom preuređenju međunarodnog tržišta u korist pobjednika, ali i gubitnika, ona predstavlja rješenje za očuvanje sadašnjeg načina proizvodnje. Drugih izgleda nema.

Ukrajina

Moralo se dogoditi: sukob između kapitalizama, između država koje dijele svijet, neizbježan je. Ukrajina je samo početak: sukob je globalan, između imperijalističkih država, a ne između "demokracija" i "autoritarnih režima" kako neki to žele predstaviti. Od Sjedinjenih Država preko Kine do Rusije, do Velike Britanije, Japana, Njemačke, Francuske i Italije, svi se naoružavaju do zuba kako bi podijelili teritorije i sfere utjecaja po cijelom svijetu. Odnosi između država temelje se na sili, a ne na apstraktnom međunarodnom pravu.

Razlika između agresora i napadnutih je lažna, to je ideološko oruđe za opravdanje imperijalističkog ratovanja s obje strane fronte.

Svi nacionalni kapitalizmi su istovremeno agresori i napadnuti.

Imperijalistički rat nije samo sukob između buržoazija kako bi podijelili svjetsko tržište: to je rat sve buržoazije ujedinjene protiv radnika čitavog svijeta kako bi ih držali razdvojenima, podložnima i prestravljenima. Jedino rješenje koje kapitalizam ima svojoj ekonomskoj krizi je uništiti život: uništiti ne samo višak dobara, nego i sama živa bića, robu radne snage, radnike, milijune njih.

Nekoliko tjedana prije ulaska u Ukrajinu, ruski su vojnici bili poslani u Kazahstan da pomognu lokalnom buržoaskom režimu da uguši u krvi proleterski ustanak izazvan rastućim cijenama goriva. Ta represija je dobila jednoglasno odobrenje čitave svjetske buržoazije, od lažno komunističke Kine i autokratske Turske do zapadnih demokracija.

Istočna je Europa samo jedna od fronta na kojima dolazi do sraza imperijalizma: navještenje rata se čuje sa Pacifika, oko Tajvana i Kine, glavnog strateškog suparnika američkog imperijalizma.

Rat u Ukrajini, kao i onaj u Jugoslaviji, opet briše zabludu o mirnoj Europi i potvrđuje što je revolucionarni marksizam uvijek prokazivao: ne može biti mira sve dok kapitalizam postoji; miran suživot između nacionalnih kapitalizama je nemoguć.

Rat u Ukrajini stoga nije izazvan samo Putinovom agresivnom politikom, kao što žele da letimice povjerujete: izazvan je buržoaskim režimom, koji je i ruski i svjetski.

Izazvan je kapitalizmom, koji u svojoj utrobi nosi samo rat.

Kremljov obračun nije došao iz vedra neba; dugo je grmio. Kao što je Sylwia Zawadzka napisala („Strateški opservatorij“ br. 4, 2020.): «Počevši u 2014., strateški smjer ruskih vojnih napora odlučno se pomaknuo s Kavkaza, Turske, Bliskog istoka i Irana na regije koje izravno graniče s Ukrajinom i Krimom, a tome se od otprilike 2016. pridružio i sjeverozapadni smjer, odnosno enklava Kalinjingrad, koja je dodatno militarizirana kako bi se suprotstavila Savezničkim akcijama na Baltiku».

Ova odluka nastala je zbog takozvanog "sindroma okruženja" koji se pojavio u ruskom vodstvu zbog ekspanzionističke politike NATO‑a u desetljećima nakon raspada SSSR‑a.

2007. Putin je istaknuo Rusku opoziciju vojnim aktivnostima SAD‑a i njenih saveznica, u bivšoj Jugoslaviji, na Bliskom Istoku, itd., ali posebice u širenju NATO‑a prema istoku. Tijekom Minhenske Sigurnosne Konferencije održane te godine, Ruski je predsjednik izrazio zabrinutost Moskve: «Mislim da je očito kako širenje NATO‑a nema veze s modernizacijom samog Saveza ili očuvanjem sigurnosti u Europi. Upravo suprotno, ono predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje razinu međusobnog povjerenja. I mi imamo pravo pitati: protiv koga je to širenje usmjereno? I što se dogodilo s obećanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su nestale te izjave danas? Zar ih se nitko više ne sjeća?». Retorička pitanja predsjednika koji pokušava vratiti Rusiji status imperijalističke sile.

Ove poteze NATO‑a kritizirali su i američki političari. Još u veljači 1997. diplomat George F. Kennan, teoretičar politike obuzdavanja Sovjetskog Saveza nakon Drugog svjetskog rata, napisao je u "New York Timesu" članak pod naslovom "Fatalna pogreška" u kojem je izrazio mišljenje da bi «proširenje NATO‑a bila najkobnija pogreška američke politike u cijelom poslijeratnom razdoblju. Može se očekivati da će takva odluka rasplamsati nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskoj javnosti, negativno utjecati na razvoj ruske demokracije; obnoviti hladnoratovsku atmosferu u odnosima Istoka i Zapada; i gurati rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se definitivno ne sviđaju».

Bivši diplomat je istaknuo činjenicu da bi agresivna politika NATO‑a, ako bi oslabila Rusiju s gledišta vojnih razmještaja, međutim, ojačala režim iznutra dajući glas i snagu patriotskim i nacionalističkim protuzapadnim stajalištima.

Ukrajinska kriza postavlja SAD i Rusiju jedne protiv drugih, ali uglavnom pogađa Njemačku i Europu, kako s gledišta trgovine s Rusijom tako i ruske opskrbe energentima, koje još uvijek predstavljaju više od 40% uvezenog plina i nafte od strane EU. Upravo Njemačka i Italija imaju najveće gospodarske i trgovinske odnose s Rusijom i najviše bi izgubile kada bi joj se uvele sankcije. Negativan utjecaj na američko gospodarstvo bio bi puno manji, dapače, ono bi moglo imati i koristi.

Sjedinjene Države nisu krile, unatoč sporazumima s Bonnom, da je jedan od njihovih ciljeva blokiranje Sjevernog toka 2, novog plinovoda koji povezuje Rusiju i Njemačku, zbog zabrinutosti oko sve veće ovisnosti Europske Unije o ruskom plinu. «Vrlo je teško misliti da će plinovod Sjeverni tok postati operativan u slučaju da Rusija obnovi agresiju na Ukrajinu», ponovila je zamjenica američkog državnog tajnika Wendy Sherman 12. siječnja.

I upravo je SAD predložio Europi zamjenu ruskog plina ukapljenim plinom iz SAD‑a i Katara. Prema podacima koje je "The Press" objavio 5. veljače, «u siječnju su isporuke prirodnog plina u Europu (od kojih je najmanje polovica došla iz Amerike) premašile uvoz prirodnog plina iz Rusije».

Zašto se Rusija odlučila na tako riskantan korak u ovim neizvjesnim vremenima pandemije i ekonomske krize?

Ruska vlada željela je pokazati svoju snagu u vrijeme unutarnjih poteškoća uzrokovanih ekonomskom krizom, koja je dovela do smanjenja plaća i mirovina, što je izazvalo opće nezadovoljstvo radnika, ali i srednje klase. Prebacivanje fokusa na vanjske prijetnje Velikoj majci Rusiji, a možda i iskorištavanje nekih uspjeha u vanjskoj politici, kao što se dogodilo 2014. s okupacijom Krima, zasigurno bi dovelo do jačanja režima.

Osim toga, treba uzeti u obzir da je ukrajinska vojska posljednjih godina ojačana zahvaljujući značajnim zalihama oružja iz Sjedinjenih Država i drugih članica NATO‑a, uključujući i nemirnu Tursku koja je osigurala bespilotne letjelice, a također i zahvaljujući slanju stotina vojnih savjetnika, uglavnom američkih i britanskih. Moskva se boji da će ova nova situacija natjerati ukrajinsku vladu, koja već provodi oštru politiku protiv ruske manjine još uvijek prisutne u zemlji, da pokuša ponovno osvojiti regiju Donbasa gdje posljednjih godina sukobi nikada nisu prestali u puzajućem ratu koji je ostavio 14.000 mrtvih.

Štoviše, mogući ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO, kako je predviđeno na summitu u Budimpešti u travnju 2008., doveo bi Rusiju u neodrživu situaciju slabosti koja bi zasigurno imala negativne posljedice i na Putinovu vladu. Na konferenciji za novinare krajem godine Vladimir Putin je to jasno rekao: «Daljnje širenje NATO‑a prema istoku je neprihvatljivo»; «Zapad dolazi sa svojim projektilima na naš prag"; "stalno nam govore: rat, rat, rat, ali se stiče dojam da su, možda, oni ti koji pripremaju treću vojnu operaciju u Ukrajini».

No, Rusija sigurno nije opasnost za Sjedinjene Države – ona danas predstavlja samo regionalnu imperijalnu silu, čak i ako održava značajan vojno-industrijski aparat i arsenal, posebno nuklearni. Prema gospodarskom potencijalu Rusija se sada može usporediti sa Švicarskom, a u godišnjim vojnim izdacima nema usporedbe s dvije velesile, Sjedinjenim Državama i Kinom. Moskva je 2020. potrošila oko 62 milijarde dolara na oružje, SAD 13 puta više, 778 milijardi dolara, a Kina 252 milijarde, ili 4 puta više.

Kina je pravi strateški neprijatelj Sjedinjenih Država, i već je godinama angažirana u sve otvorenijem sukobu oko Tajvana i Južnokineskog mora. Peking je iskoristio ukrajinsku krizu da ojača svoje veze s Moskvom i nije propustio priliku da ovu diplomatsku i vojnu konfrontaciju u srcu Europe okrene u svoju korist. Kina je ovoga puta izrazila solidarnost s Rusijom. Tijekom Putinova posjeta Pekingu povodom Olimpijskih igara, dvije su zemlje postigle nove sporazume o "trgovinskoj i vojnoj suradnji, ulaganjima i razumijevanju, od energetike do svemira, razvoju novih financijskih instrumenata za jačanje i zaštitu svojih valuta na račun dolara". Predstavili su i projekt "nove ere" u međunarodnim odnosima, koji se temelji na multilateralizmu, što u prijevodu znači rušenje svjetske hegemonije Sjedinjenih Država.

Zaključak

Čak i ako se u Ukrajini postigne prekid vatre i nestabilan mir, rat će se nastaviti. Nema te buržoaske politike koja može spriječiti njegovo sazrijevanje i razgaranje.

Kapitalističke države tjerane su na sve veću agresiju neumoljivim napretkom svjetske ekonomske krize, a sve su pod prijetnjom povijesnog pada kapitalizma, čija je obrana po svaku cijenu – bilo u uništavanju dobara i života ili uništavanju prirode – razlog postojanja strojeva nacionalnih država i njihovih strašnih vojnih aparata.

Imperijalistički rat nije ostavština prošlosti, usidrena u nekim posebno nazadnim režimima. To je proizvod najsuvremenijih i golemih gospodarskih interesa. Upravo je kapitalizam antipovijesno društvo koje preživljava proždirući samo sebe.

Sve kapitalističke države ujedinjuje – iznad svih njihovih suprotnosti – interes da dođe do rata i da se radnici u njemu bore i pogibaju. Najgori neprijatelj svake buržoaske nacionalne države, daleko više od protivničke nacije, je proletarijat koji se odbija boriti po naredbi svog klasnog neprijatelja! Zato u svim zemljama režimski mediji uzdižu nacionalizam, militarizam, domoljublje, partizanstvo. A incidenti se često izmišljaju kako bi potaknuli bijes i volju za borbom.

Ovaj pad u provaliju rata potvrđuje rastuća utrka u naoružanju, koja ne zaobilazi ni najmanje države, iako samo petnaest imperijalističkih država monopolizira proizvodnju, uporabu i trgovinu oružjem. Ova utrka je potaknuta osjećajem neizbježnosti rata. Očito je licemjerje međunarodne diplomacije koja pravi razliku između agresije i obrane, između nepravednih i pravednih ratova. Prvi bi uvijek bili osuđivani, drugi blagoslovljeni od strane država i crkava. Ova razlika, u sadašnjem buržoaskom režimu užeglog imperijalizma, nema veze sa stvarnošću.

U dosad kroničnoj gospodarskoj krizi, sve očiglednije su borbe za resurse, energiju i sirovine, ali u mnogim dijelovima svijeta i poljoprivredne proizvode i vodu, rat je konstanta. Svi kapitalizmi su zapravo "napadnuti", oronuli, u svojim smrtnim grčevima. Režim kapitala je u trajnom ratu s ljudima; većinu resursa planeta posvećuje proizvodnji beskorisne ili štetne robe. On proizvodi oružje nerazmjerno za obranu sebe, za obranu ovog društvenog poretka utemeljenog na eksploataciji, bijedi i ratu.

Naša želja, više nego proročanstvo, iz 1956. ostaje nepromijenjena. Napisali smo: «...međuratna kriza, analogna onoj koja je izbila u Americi 1929. Društvena propast srednjih klasa i gentrificiranih radnika. Nastavak globalnog pokreta radničke klase, (...) Potpuno nova teorijska pobjeda naših starih teza. Jedna Komunistička partija za sve države svijeta. Prema kraju perioda, postavlja se alternativa teškom stoljeću: treći rat imperijalističkih monstruma – ili međunarodna komunistička revolucija. Stvaratelji rata će izumrijeti jedino ako do rata ne dođe!» (“Il Programma Comunista”, No. 10, 1956).

2014., za vrijeme okupacije Krima, napisali smo:

«Rat je jedan od čimbenika koji određuju faze kapitalističkog ciklusa kako u njegovom usponu tako i u njegovom padu. U trećem tisućljeću ratovi među državama, sve buržujskim, dio su njihove strategije kontrarevolucije i očuvanja kapitalizma. Proletarijat treba marširati u smjeru suprotnom od ratnih frontova; ne protiv nacionalnog neprijatelja, nego okretanjem vojnika i oružja protiv domaćeg neprijatelja, protiv vlastite države, protiv klasne moći buržoazije. To je jedini put naprijed koji prava komunistička partija ukazuje međunarodnoj proleterskoj klasi, a time i ukrajinskim proleterima».

Imperijalistički rat se ne može izbjeći. Samo povijesna protusila koja se suprotstavlja takvom poretku, ona proleterske klase koju vodi njegova partija, može mu predstaviti jedinu prepreku.

Komunisti pozivaju na suprotstavljanje svim buržujskim ratovima, potičući bratimljenje među vojnicima, mladim proleterima, koji neposluhom i pobunama mogu zaustaviti rat iznutra. Komunisti se također protive ratu kroz opće društvene klasne borbe, potičući ponovno rađanje međunarodne radničke solidarnosti na razini sindikata, štrajkovima i izgradnjom komunističke partije, koja je jedina organizacija koja može voditi klasu do njezina konačnog oslobođenja od kapitalizma. Dakle: aktivnosti protiv rata, uključujući defetizam, ali ne i pacifizam. Prvi korak prema proleterskom defetizmu u buržoaskom ratu je u elementarnom odbijanju radnika da plate njegovu cijenu! Zapadne vlade odobravaju zapanjujuća povećanja vojne potrošnje, koja će pasti na pleća radničke klase, dok će povećanje cijena goriva, kruha, žitarica oduzimati sve veći dio plaća.

Aktivnost će značiti:

• Podržavanje svake spontane proleterske demonstracije;
• određivanje jasnih slogana i organiziranje u svrhu njihove provedbe;
• ilegalno organiziranje i tisak, bez kojih je nemoguć ikakav ozbiljan pokret.
• odbijanje čak i privremene potpore jednoj od zaraćenih strana;
• ekonomski i antiratni štrajkovi;
• agitacija unutar vojske;
• nemilosrdna i neumoljiva kritika oportunizma;
• organizacija crvene armije, kada će to biti moguće.

Ne smijemo zaboraviti da se radnička orijentacija na borbu protiv rata, a u konačnici i na klasni rat, ne može odrediti samo partijskom voljom i aktivizmom, iako oni nikada ne smiju prestati. «Pretvorba imperijalističkog rata u građanski rat ne može se „napraviti“, kao što se ne može „napraviti“ revolucija. Razvija se iz niza raznolikih pojava, aspekata, obilježja, karakteristika i posljedica imperijalističkog rata» (Radovi, XXI:278).

Revolucionarna partija će pokušati iskoristiti ekonomske i ratne krize kako bi pokušala povesti radničku klasu prema rušenju kapitalizma; i to u raznim fazama: u razdoblju pripreme, izbijanja i razvoja rata, kao i u neposrednom poslijeratnom razdoblju.

Samo ako se svjetska struktura kapitalističke moći sravni do temelja, čovječanstvo može biti pošteđeno strahota, prije svega ratnih: u socijalističkom svijetu, u nemerkantilnom, nekapitalističkom, nedržavnom društvu, pravom početku ljudske povijesti, rat više neće imati razloga za postojanje.