Hrvatski mediji nedavno su izvijestili o nekoliko napada na migrantske radnike u glavnom gradu zemlje. Prvo je 3. siječnja 2024. nepalski radnik napadnut ispred svog radnog mjesta, supermarketa u istočnom dijelu grada. Nekoliko dana kasnije u centru grada su prijetili jednoj Filipinki. Rasistički i ksenofobni osjećaji u porastu su u Hrvatskoj posljednjih godina, nakon velikog povećanje broja stranih radnika – najviše iz Nepala, Indije i Filipina. Odjeljci komentara na društvenim medijima puni su mržnje koju aktivno šire nacionalistički političari kako bi posijali neslaganje između domaćih i stranih radnika. Nažalost, u nedostatku snažnog radničkog pokreta i jake Komunističke partije, čini se da ova vrsta retorike postaje sve popularnija među najnazadnijim dijelom hrvatskog proletarijata.

Hrvatska je stoljećima bila iseljenička zemlja, i još uvijek je. Po prvi put u desetljećima je doživjela pozitivnu migracijsku bilancu 2022. zahvaljujući velikom priljevu ukrajinskih izbjeglica nakon početka rusko-ukrajinskog rata. Broj ljudi koji su više ili manje trajno napustili Hrvatsku u 2022. (46.287) drugi je najveći u prošloj deset godina (najviše 2017., s 47.352 iseljenika), što znači da je trend odlazka hrvatskih radnika u zapadnoeuropske države – ponajprije Njemačku i Irsku – ostao nepromijenjen.

Ipak, ovaj egzodus radnika iz Hrvatske ostavio je nekoliko industrijskih sektora bez pouzdanog izvora domaće radne snage – prvenstveno turizam, usluge i građevinarstvo. Kako nije spremna ponuditi veće plaće, naravno, hrvatska je buržoazija lobirala vladu da ublaži potrebne zahtjeve za radne dozvole. Rezultat je bio nevjerojatan porast broja migrantskih radnika: 2022. oko 109.000 privremenih radnih dozvola izdano je radnicima izvan EU, a broj je vjerojatno premašio 150.000 u 2023., iako točne statistike još uvijek nisu dostupne. Dok mnogi od tih radnika još uvijek koji dolaze iz “tradicionalnih” izvornih zemalja na Balkanu (Bosna, Srbija, Makedonija...), kako je spomenuto ranije dolazi sve veći broj radnika iz Azije.

Poslodavci općenito loše tretiraju azijske radnike u Hrvatskoj. Horor priče o prenatrpanim stanovima, neisplaćenim plaćama i zlostavljanjem na radnom mjestu raširene su i uobičajene u cijeloj zemlji. Plaće migrantskih radnika najčešće se drže na zakonskom minimumu (ako ne i ispod njega, kroz razne prijevare), a njihovo radno vrijeme na zakonskom maksimumu (ili iznad njega), a agencije koje ih zapošljavaju često ih drže u stanju stalnog straha. Bilo kakva vrsta organiziranja, pa čak i razgovora s medijima o njihovim groznim životnim uvjetima, može u biti rezultirati oduzimanjem radnih dozvola, što bi ih zatim prisililo da napuste zemlju - bilo "dobrovoljno" ili putem deportacije od strane države. Ovaj deportacija bi za njih značila potpunu propast jer da bi uopće stigli u Europu, mnogi moraju uzeti ogromne kredite od 3000 do 10000 eura koje ne mogu platiti plaćama koje bi zaradili u Aziji. Često moraju godinama raditi u Europi kako bi otplaćivali te kredite dok uzdržavaju sebe i svoje obitelji kod kuće.

Srećom, nisu sve vijesti loše. Dok nas desničarski političari pokušavaju uvjeriti da strani radnici ne zaslužuju veće plaće, a lijevi političari nam poručuju da ih nažalost ne mogu dobiti veće plaće, migrantski radnici počeli su se sami organizirati. U travnju 2023. nekoliko desetaka nepalskih radnika su u Zagrebu održali skup na kojem su izrazili namjeru borbe za boljim radnim uvjetima, a možda i sindikalnim udruživanjem uz pomoć nekih od hrvatskih borbenijih sindikata, poput Novog sindikata.

I egzodus hrvatskih radnika i priljev stranih radnika uzrokovani su istim temeljnim kapitalističkim principom – akumulacijom kapitala – koji usporavaju krize posljednjih godina. Hrvatski kapitalisti, koje predstavlja hrvatska država, žele povećati akumulaciju svog bogatstva, pa moraju održavati niske i stagnirajuće plaće radnika. To dovodi domaće radnike do presele tamo gdje su plaće veće i onda moraju biti zamijenjeni migrantskim radnicima. Kapitalistička država pomaže ovaj proces držeći migrantske radnike u stanju u kojem su podložnije ucjenjivanju nego njihova braća iz domaće klase. Buržoaski mediji šire mržnju između domaćih i stranih radnika i time dodaju barijere njihovoj međusobnoj solidarnosti.

Za nas, komuniste, sve te činjenice vode samo jednom zaključku koji može koristiti svim proleterima, bez obzira na njihovo porijeklo. Hrvatski proleteri, osobito oni već organizirani u borbenijim sindikatima, moraju odbaciti rasističke i nacionalističke laži države i medija te se moraju solidarizirati sa svojim migrantskim kolegama u borbi za opće povećanje plaća i poboljšanje uvjeta rada za sve uključujući borbu protiv svih posebnih oblika ugnjetavanja na radnom mjestu koje radnici migranti moraju izdržati. Ova vrsta klasnog sindikalnog pokreta jedina je sposobna osigurati konkretne dobitke radnicima kao sve više i više radne snage sastoji se od radne snage migranata.

Povecanje prisutnosti policije ili vojske na granicama, kao i drakonski propisi o migracijama su alati protiv radnicke klase, koji se koriste za podjelu radnika imigranata od domacih radnika kako bi ih bolje iskoristili oboje. Kako bi obranili svoje ekonomske uvjete, hrvatski radnici moraju organizirati radnike imigrante u sindikate i boriti se za iste uvjete zapošljavanja te društvena i politicka prava. Odnosno, moraju se boriti za jedinstvo radnicke klase, jedinstvo borbe i jedinstvo životnih uvjeta, jer ce se samo tako moci oduprijeti kapitalistickoj eksploataciji danas, a sutra srušiti politicki režim temeljen na ovoj eksploataciji.